Južna Koreja

Suncu u zagrljaj! Slijećem u samo svitanje i kroz prozorčić aviona gledam zažarene obraze neba koje se budi iz duboke tame. Seoul, Južna Koreja! Sedmočasovna vremenska razlika, presjedanje i čekanje na aerodromima je učinilo svoje, pa sam potpuno izgubio orijentaciju u vremenu. Koliko dugo već putujem, ni sam ne znam, ali znam da je uzbudljivo i da ne mogu dočekati prve utiske.

Uskoro sam završio carinske formalnosti i nalazim se u autobusu, koji valjda vozi u željenom pravcu, jer ovdje će biti problem sporazumjeti se. To konstatujem vrlo skoro nakon izlaska iz aerodromske zgrade i dok pored mene promiču zgrade, mostovi, drveće, ja čekam azijsku tipičnost, koja se ne događa, osim možda u natpisima i mnogoljudnosti.

Smjestili smo se u studentskoj četvrti, Sinchonu. Vrućina je strašna, ovdje se zaista ne može živjeti bez klima-uređaja, i sreća je da su to svi u Seoulu shvatili. Nakon brzinskog raspakivanja i tuširanja istrčim radoznalo na ulicu, ne želeći ništa propustiti, a šta je to što ne želim propustiti ni sam ne znam, znam samo da je uvijek tu negdje i da se uvijek kreće i nikad se više ne može uhvatiti kad već prođe.

Sjedim na izlazu svoje zgrade i posmatram ogromnu rijeku mladosti koja teče pločnicima i prvo što sam zapazio su visoke potpetice na kojima se ove djevojke vrlo vješto i vrlo brzo kreću. Druga misao se odnosi na njihovu tjelesnu težinu, težinu za koju se zapadne djevojke mogu izboriti jedino anoreksijom, i pitam se šta je to što njih čini nesklonim debljanju. Je li to genetika? Je li to način ishrane? Jesu li to začini koji pospješuju metabolizam? Možda nešto meni sasvim nepoznato ili sve to skupa. Potom se pitam da li Seoul ima isključivo stanovnike između 20 i 25 godina, već cijeli sat nije prošao niko izvan te životne dobi, a rijeka ne presušuje. Nikad nisam vidio toliko ljudi! Prvo sam pomislio da su neke demonstarcije, ili možda neki festival u blizini ili pak neko drugo ulično događanje. Nije bilo ništa, samo obična studentska svakodnevnica Seoula.

Osjetim umor i odlučim leći i odmoriti se, imam cijeli mjesec pred sobom da istražim ovaj grad, pomislim, a ako nešto i propustim nadoknadiću valjda. Zaspao sam i probudio se u noć. San je pobjegao u Švedsku i više ne čuje moje dozivanje. Slična situacija je i sa mojim saputnicima, pa jednoglasno odlučimo izaći i prošetati, misleći da će nam svježi zrak goditi i pomoći u dozivanju sna. Izlaskom na ulicu doživim tipičnu Aziju što blješti svojim neonskim svjetlima i naravno živi mnogoljudno i noću. Otkrijem da je većina restorana i kafeterija otvorena, i otkrijem adrenalin koji me probudi svojom duplom dozom u seoulskoj noći. Nisam gladan, već sam pojeo svoje obavezne nudle, jedno od mojih omiljenih jela i u Švedskoj, a kad je hrana u pitanju moram priznati da nisam toliko radoznao, držim se najčešće poznatog, ali sam više nego žedan u ovoj vreloj noći ustajalog zraka, kojeg ni dašak vjetra da uskovitla i popne dalje iznad moje glave da je više ne pritišće tom težinom. Iz istog razloga valja ući u zatvoren prostor i dozvoliti klima-uređajima da odrade svoje.

Jedan od mojih omiljenih junaka je Medvjedić  Pooh, a pošto u Aziji, pa ni Koreja nije izuzetak, možete naći sve što poželite, ja pronađem pub pod istim imenom i uđem, otkrivši na moje veliko zadovoljstvo velike i male medvjediće Pooh. Srećom, ne vlada zabrana ulaska djeci na ovakva mjesta. Osvježim se tu sa medvjedićima i uskoro se ponovo nađem na ulicama kvarta. Već je skoro 5 sati i ulice su poprilično opustjele, ali još nisu prazne. Znači ovdje se ide spavati u ovo doba! Odlučim i ja slijediti lokalne običaje narednih nekoliko dana, odnosno noći i ići u krevet baš u to doba, sve dok se ne naviknem na ovo vrijeme i ovaj ritam.

Idem dalje u praskozorje seoulske noći, još uvijek u potrazi za snom, ali kako je meni od svega najdraži početak i kako je kretanje uvijek bio i ostao moj cilj bez cilja, ne trudim se baš previše ni da nađem odbjegli san.

Lijep pozdrav i veliki osmjeh!