Mostar

Lijepi li su mostarski dućani! To zaključim sjedeći u sjeni jednog od njih, u kamenom gradu što isijava vrelinu, koju još jedino Zelena rijeka može razblažiti. Zelena rijeka, iz čijih dubina pjeva Mostar Sevdah, šumi uzavrelim gradom i obilježava ga poput pečata.

Mostar prži svojim kamenom, pa je sjesti uz Neretvu obaveza svakog putnika namjernika koji se tu nađe u vrelim ljetnim mjesecima. Novajlija most nadgleda svoju rijeku uobraženošću nekoga ko je tek na svijet postao, a ona svojom zrelošću i mudrošću odoljeva da mu se ne podsmjehne i kaže da su mostovi prolazni, jer, eto, mogu se srušiti, a rijeke vječne, pogotovo rijeke njenog kalibra i snage. Njene mračne dubine kriju mnoge priče vjekovima pričane, a ona ih strastveno čuva pokrivajući ih svojom zelenom pelerinom i noseći ih dalje kroz vrijeme nekim budućim generacijama, koje će, poput mene, pokušati razumjeti njen šapat.

Dobro poznati luk se ponovo nadvio nad Neretvu i sad opet čine nerazdvojnu cjelinu ljubavnika u vječnoj erotičnoj prepirci. Miris roštilja dopire do mene i prije nego što se uputim u razgledanje odlučim sjesti u jedan od mnogih lijepih restorančića i pojesti ćevapčiće, koji će na ovoj vrućini učiniti da ću biti žedan kao spužva, ali spreman sam platiti tu cijenu za ovaj miris i ukus.

Dvije kule Tara i Halebija čuvaju svoj most vjernošću stražara odanih poslodavcu, a ja, stojeći na vrhu mosta, okrenem se sad jednoj, sad drugoj, rugajući im se i govoreći da su bile nepažljive i da su me propustile bez naplate mostarine, a one me posmatraju mirno, s osmjehom i još samo ponekad se saučesnički nadviju nad mene i pruže ruku kao da će me uhvatiti. Idem u Muzej Starog mosta, pomislim kližući se niz most, koji može poslužiti i kao tobogan, i gledajući divlju, strastvenu rijeku koja me pokušava prevariti svojim pitomim osmjehom, pomislim kako bi bilo lijepo zaplivati u njoj. Tad ona otkrije svoju divljinu i odbije da joj priđem pokazujući svoje oštre zube, koji grizu hladnoćom svakog ko joj se približi. Jedino još skakači s Mosta joj se usprotive i pokažu joj vlastite zube elegantnim skokovima, koji se ničega ne boje.

Mehmed-Pašina Džamija me dozove tihim glasom u svoje toplo okrilje. Savršeno je uklopljena u mostarski kameni ambijent, a njen šadrvan me rashladi samo jednim pogledom na njega. Tu je negdje i vječna Emina s ibrikom u ruci što se uputila iza džamije prema Muslimanskom groblju, čiji nišani pričaju sveobuhvatan jezik jednostavnosti i jednakosti. Osjetim spokoj u okrilju ove bogomolje što me na trenutak sakri od vreve mostarske i prosu tišinu po meni. Uskoro poklonim ovaj pregršt tišine drugim posjetiocima i ponovo se priključim uskomešanom životu u Kujundžiluku. Zavirim u galerije i galerijice na putu u noviji dio grada, bacim pogled na Krivu Ćupriju, embrio Starog Mosta, nastavim dalje ka Austro-Ugarskoj, gdje me pozdravlja zgrada gimnazije, ulazim u hladovinu ulice na putu prema Partizanskom groblju i razmišljam kako se u ovom gradu isprepliću prošlost i sadašnjost, susreću osvajači i ljuti neprijatelji, ali i prijatelji, čiji smijeh odjekuje u kafićima, kotrlja se ulicama, pa se skupi na Rondo-u i odatle rasipa na sve četiri starne svijeta.

U mom svijetu se gradovi ne dijele, teško prihvatam i državne granice u svojoj velikoj domovini, ali granica mog razumijevanja tu nestaje, dijeliti gradove je suludo, naročito gradove u čiji temelje je ugrađeno zajedništvo različitosti.

Idem dalje istraživati okolinu Mostara, idem na Radimlju. Na putu prema stećcima čujem Dizdarove stihove: A kto je ta šta je ta da prostiš, Gdje li je ta, Odakle je, Kuda je ta, Bosna, Rekti... Ja bih na to još samo dodao: Ko smo i što smo bez svoje prošlosti? A u nju su utkana sva, ma kako različito obilježena, groblja jedne napaćene zemlje. Zato, kad ste već u Mostaru iskoristite priliku i pogledajte svoju i moju prošlost, poslušajte šapat Neretve i ostavite pregršt ljubavi gradu, koji će vam tu ljubav kad-tad vratiti.

Nastavljam svoje kretanje s ciljem bez cilja samoga, a do tada:

Lijep pozdrav i veliki osmjeh!