Dubrovnik! Mediteranska perla turizma što počiva na plavetnilu mora i srednjevjekovnim zidinama što ga okružuju i čuvaju njegove tajne, prošle i sadašnje. Zavlačim se u najmanje kamene uličice, koje mi omogućuju ugodnu hladovinu dok nadahnuto šapuću priče o zabranjenoj ljubavi i zavjerama koje nisu uspjele da je osujete. Slušam priče kamenih zidina što nemilosrdno svjedoče o ljudskoj prolaznosti, dok hitri djevojački koraci promiču pored mene. Pogled, sa iskrom u očima, namjenjenoj dragom kojeg će uskoro susresti, okrzne me onako usput, a ja onda saveznički namignem svim zaljubljenima u Dubrovniku. Potom podignem pogled ka kloparajućim griljama i nekoj zabrinutoj majci iza njih, koja je uspjela otkriti sjaj u oku svoje kćeri i sad budno motri na svaki njen korak.
Vila Gradac će biti moj dom naredne dvije nedjelje. Sobe pružaju osnovno, dakle kupatilo i krevet, i ja sam zadovoljan. Zadovoljstvo preraste u ushićenje kad sam ugledao veličanstvenu kamenu terasu sa mirišljavim mediteranskim rastinjem. Tu sam odlučio doručkovati svako jutro. Moj savršeni smještaj mi bez puno novca pruža Dubrovnik na dlanu, jer je Vila Gradac smještena neposredno izvan zidina u koje se ja svakodnevno namjeravam uvlačiti i tražiti odgovore na nedovršene ljubavne priče iz Držićevog vremena.
Plaža je blizu, more je plavo, istina malo hladno, ali izdržaću to nekako na ovim visokim julskim temperaturama, a kad padne noć, onda ću uživati u blagosti noćnog plašta koji me sakriva od žestokih sunčevih zraka, koje će sutra istom žestinom zapaliti dan.
Mama uporno pokušava da me uspava u večernji sat, ali ja se ne dam tako lako savladati, naime, uvijek se bojim da ću nešto propustiti. Još nekako i odspavam u kolicima dok se drmusaju po Stradunu, ali čim mama sjedne da večera, ja se probudim i tražim pokret.
Sjećam se jednog irskog bračnog para s bebom, spokojno uspavanom u svojim kolicima, i moje mame koja tvrdoglavo istrajava u pokušaju da me uspava, ljuljajući me u marami, i pri tom svako malo čežnjivo pogledavajući mirnu večeru bračnog para s mirnom bebom. Još nije shvatila kakvog protivnika ima. Zar je zaista pomislila da ću joj dozvoliti istraživati lijepe dubrovačke restorane mirno spavajući?
Posmatraju i oni mamu, onako sažaljivo i puni razumijevanja, te je upitaju je li probala viski. Na njen odgovor da još jedino to nije probala, oni se nasmijaše i rekoše da nisu mislili da ga meni da nego da ona sama pribjegne tom prijekom lijeku. Ništa nije pomoglo! Jednostavno, nisam htio spavati. Konačno je i ona shvatila, pa više nije insistirala, nego me puštala da trčim bosonog po uglačanom kamenu Straduna koji mi je, ovako osvjetljen u noći, izgledao poput toplog leda.
Popeo sam se na zidine, i na sve stepenice Dubrovnika, zavirio u sve njegove galerije, uživajući koliko u prelijepom nakitu, toliko u Berberu i naivnim slikarima, naročito u jednom crvenom pijetlu, za kojeg nisam više potpuno siguran da li je pijetao Ivana Večenaja, ali nije ni važno, znam samo da su mi se jako dopale pijetlove jarke boje.
Dubrovačke tvrđave, Franjevački Samostan, Knežev Dvor, Crkva sv.Vlaha, Palača Sponza i mnoge druge arhitektonske ljepotice ovog grada budno prate moje prve, još uvijek nesigurne korake, koji me na svom zadatku kretanja s ciljem, bez cilja samoga, dovedoše na otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara, gdje sam odlučio poslušati samo uvodni koncert, a predstave ću ostaviti za neku drugu priliku, za neku drugu godinu u Dubrovniku, kad ću opet odsjesti u mojoj, sad već pripitomljenoj, Vili Gradac.
Lijep pozdrav i veliki osmjeh!
