Ne pitam za jednostavne puteve, jer znam da takvi ne postoje. Svi putevi spoznaje su mukotrpni, pa i ovaj moj vreli put ljetnog turizma u Seoulu. Kupam se u znoju približavajući se Jogyesa hramu. Smješten je u samom centru grada. Obilazim ga spolja pokušavajući razaznati scene iz Budinog života, predstavljene na zidovima hrama. Otvorena, rezbarena vrata me pozivaju da uđem u tišinu. Vrijeme je molitve, zaključim skidajući cipele i tiho se prikradajući grupici ljudi u polumraku. Zaustavim se i ja u laganom naklonu Budinim statuama što blješte zlatom kojeg on nikad nije tražio. Naprotiv, odrekao se materijalnih dobara u traženju istine.
Prođe mi kroz glavu cijeli paradoks čovječanstva. U svom vječnom traženju, svjesno ili nesvjesno se udalje od traženog, koje, sa svoje strane jasno i glasno doziva ljude oguglale na putu buke. Možda su zato i nesretni. Ali, koji put je pravi put? Put istine! Samo, gdje naći takav put? U hramu? Ili u sebi? Da li da se pomirim s tim da patnju možemo eliminisati jedino nepostojanjem? Da li da prihvatim Nirvanu kao krajnji cilj?
Korejski budizam je došao kineskim putem, negdje u 4. v. n.e. i uskoro bio prihvaćen od vladajuće klase kao zvanična religija. Seon (Zen) budizam pripada Mahayana budizmu, grani budizma u kojoj je put svjetlosti omogućen svakom pojedincu, za razliku od starije škole, Hinnayana budizma, gdje je taj put omogućen samo odabranima, tj. budističkim monasima.
Budizam u Koreji je od samog početka koegzistirao sa šamanizmom, što se može vidjeti u budističkim hramovima, koji često imaju mjesto za šamanistička božanstva, a i neki budistički svećenici se bave proricanjem sudbine, aktivnošću usko vezanom za šamanizam.
Poslije tihe molitve zahvalnosti mojoj šarenoj domovini u šarenom hramu odlučim u miru doživjeti ljepotu i mir bogomolje koja mom radoznalom pogledu ne dozvoljava ni trenutak odmora.
Idem dalje u obilazak hrama, dalje prema svom cilju, kretanju, jer moj cilj je upravo to, kretanje samo, a cilj sam po sebi to nije.
Lijep pozdrav i veliki osmjeh!
