Valja rano krenuti, predstoji nam dug put, čujem mamine riječi dok me budi laganim drmusanjem.
Konačno otvorim oči i pogledam kroz prozor. Auto je već spreman, čeka se samo na mene. Ukrcavamo se i krećemo na put. Bijeli, pjenušasti oblaci nas u stopu prate. Izgledaju kao razigrani baloni. Zamišljam da su došli sa svih strana svijeta i da su ih djeca poslala umjesto pozdrava.
Ostavljam Agadir iza sebe i uživam u pogledu na «pravi» Maroko. Boje Maroka su fascinantne, a pejzaži naprosto očaravajući. Pastelne boje se smjenjuju jedna za drugom, a tu i tamo probije i poneka intenzivna boja. Ljubičaste, ružičaste, narandžaste stijene dobivaju sve neobičnije oblike. Gradovi, u svim bojama pijeska i prelijepih stjenovitih formacija, su uklopljeni u okolinu i nižu se jedan na drugi. Ne samo da se priroda potrudila napraviti remek-djelo, nego je i čovjek ispoštovao tu ljepotu i sagradio nevidljive gradove od raspoloživog materijala, koji ničim, ama baš ničim ne strše. Vrlo često ih je teško i primijetiti na prvi pogled. Ljepota mi oduzima dah, a vidici koji se pružaju na sve strane čine da jedan par očiju nije dovoljan, pa se okrećem sad lijevo sad desno u želji da mi ništa ne promakne.
Približavamo se Taroudantu. Nakon što nas dvije deve, svaka sa svoje strane puta, propuste i požele dobrodošlicu ugledam zidine i palme. Čine takav jedan sklad da sam pomislio da su tu ponikli zajedno, ali nekako mi je to teško povjerovati budući da zidine datiraju iz 14.stoljeća. Cijeli grad je unutar zidina. Izvan njih je teško naslutiti šta me čeka, a čeka me vreva i metež jednog već odavno probudjenog grada. Uprkos tome još uvijek izgleda svježe umiven. Sunce obasjava trg na kojem turiste čekaju razigrani konji i umorni kočijaši. Poslije kratke šetnje odlučim uzeti kočije. Lijepo je vratiti se u vrijeme, nigdje ne žuriti i razgledati još jedno mjesto na putu kroz moju veliku domovinu, planetu Zemlju.
Krećem dalje ka Marakešu. Pejzaži postaju sve uzbudljiviji, ako je to uopće moguće. Atlas me prati cijelo vrijeme držeći nebeski svod na svojim plećima. Moćan i ogroman izaziva strahopoštovanje, ali prije svega divljenje, što zbog lijepog nebeskog svoda, što zbog svoje snage i izdržljivosti.
Taliouine je sljedeće mjesto gdje se zaustavljamo. To je iznenađujuće malo mjesto sa svega nekoliko kuća i kasbahom (utvrda), ali zanimljiv na svoj način. Arhitektura je naravno tradicionalna i meni već prepoznatljiva. Cijelo mjesto odiše nekim mirom, a tišina koja u njemu vlada miluje sva čula. Ljudi su srdačni, pristupačni, ali ne i nametljivi. Tu sam igrao nogomet sa Abdulom. Upoznao sam ga u restoranu. Rekao mi je da je šteta da nisam došao u oktobru ili novembru, jer tad bih mogao uživati u prekrasnom prizoru ogromnih polja šafrana. Ja mislim da je i ovako okolina prekrasna, ali negdje ipak pomislim da ću morati jednom doći u to vrijeme. Taliouine je glavni marokanski proizvođač ovog skupog začina. Godišnje proizvede oko 3000 kg, a za samo jedan kg šafrana potrebno je 150 000 cvjetova krokosa. Šafran se koristi ne samo u kulinarstvu nego i u medicini i kozmetici i predstavlja značajan izvor prihoda za lokalno stanovništvo. Osim toga su ta polja među najpopularnijim turističkim destinacijama. Još nešto sam propustio budući da nije ponedjeljak, naime souk (pijacu), a i to je jedna od atrakcija. Souk je način života u Maroku i koliko god svaki podsjeća na onaj drugi, ipak svaki ima svoju jedinstvenu atmosferu i ponudu.
Nastavljamo put još uvijek praćeni Atlasom. Upućujem se u Ouarzazate, marokanski Hollywood. Mnoge internacionalne filmske kompanije su snimale svoje filmove u ovim studijima. Evo samo par najpoznatijih filmova: Lawrence od Arabije, Rat zvijezda, Mumija, Gladijator itd. Stižemo u predvečerje i nemamo puno vremena za obilazak, ali stignemo u stari grad prije mraka. Još jedan od lijepih, tipično marokanskih gradova. Stari grad je opasan zidinama, a popeti se na njih znači uživati u fantastičnom pogledu. Pronalazimo hotel, tu ćemo prespavati.
Ujutro, prije nego što krenemo dalje odemo u grad. Sjedimo na trgu i posmatramo još uvijek rijetke prolaznike. Atmosfera je skoro mistična sa suncem koje se još uvijek ne uspijeva potpuno probiti u gradsko okrilje. Pronalazimo pijacu koja život znači i lutamo okolo bez cilja uživajući u prelijepim orijentalnim tepisima i mnogim drugim predmetima čije boje me razveseljavaju . Sviđa mi se ovaj grad, jedan od onih gdje bih mogao živjeti, ni premal, ni prevelik, nudi ljepotu i udobnost, a ne uzima dušu u prepunom javnom prevozu. Osjećam dobro poznato uzbuđenje pred novim predjelima i gradovima. Dalje, samo dalje! Volim ovaj izazov predstojećeg, volim ovaj početak novog putovanja u nepoznato.
Jer zapamtite, kretanje je cilj, a cilj, sam po sebi, to nije. Stići na cilj znači da smo bliže povratku, a samo kretanje prema cilju je upravo to, kretanje i veliko očekivanje.
Do sljedećeg putovanja, veliki osmjeh i pozdrsv svima!
