Ima još toliko mjesta koje želim vidjeti u Maroku, ali već sam se pomirio s činjenicom da nemam dovoljno vremena za sve. Moraću nešto ostaviti i za sljedeći put, jer već sam odavno odlučio da se u svu ovu ljepotu moram vratiti.
Ako sam cijeli Maroko, odnosno ovaj mali dio što sam do sad vidio, doživio kao slojevitu tortu bogatih okusa i egzotičnih mirisa, onda je Tafraout njen šlag. Berberski gradić zavučen u stjenovitom području Anti -Atlasa je prepun skulptura koje mogu parirati skulpturama Henry Moorea. Naučio sam da je marokanski dobro poznati skulptor priroda sama. Već sam vidio mnoštvo stjenovitih formacija koje su me oduševljavale na svim putevima, a naročito na putu prema Tafraoutu, ali ove ovdje stijene su nadmašile sva moja umjetnička očekivanja. Skoro sam pomislio da ih je sve napravio Henry Moore lično, ali ma koliko volio njegove skulpture sjetim se ipak da ni jedan umjetnik ne može napraviti to što priroda može i da svi oni ustvari traže inspiraciju upravo u prirodi. Možda je Henry Moore bio ovdje, ili je bar vidio slike ovog živopisnog gradića.
Bilo kako bilo, ja stojim tu i upijam ove prirodne skulpture očima za koje mama kaže da su boje mora i veličine kopna i da su takve upravo da bi upile sve lijepe slike svijeta. Osjećam egzotične mirise mnogobrojnih začina s kojima se miješa miris bademovog cvijeta kojeg ovdje ima u izobilju, a legenda kaže da je prvo bademovo drvo izraslo na grobu čovjeka koji je napustio svoju ženu, krenuo u susret novoj ljubavi i na tom putu umro. Od tad se badem raširio po cijelom ovom području. Svake godine u februaru, kad je badem u punom cvijetu, u čast ovom plemenitom drvetu, u Tafraoutu se održava festival. To je jedan od većih festivala u Maroku i odlična prilika za upoznavanje lokalnih običaja i tradicije.
Uživam u svemu ovome i opet pomislim kako ovdje vlada savršena harmonija između čovjeka i prirode. Možda je to najbolje objasnio Abdul kad mi je rekao da je grijeh ne cijeniti ljepotu koju nam je Alah dao. Dakle, ovo jeste božji dar, a cijela mudrost življenja je možda upravo u prepoznavanju darova koje nam život ponudi i uživanja u njima.
Tiznit je grad smješten između Atlantika i Atlasa. Sagrađen je kao garnizon 1881 i okružen je zidinama kao i većina marokanskih gradova. Čuven je po svojim filigranima i pijaci na kojoj se prodaje berberski nakit. Sjedim na terasi jedne kafeterije, pijem čaj od mente i posmatram ljude obučene u tradicionalnu nošnju. Ovdje mi se urezuje u sjećanje intenzivno plava boja koja čini lijep kontrast sa narandžastom bojom zidina. Grad je živopisan i vrlo živ s trgovcima koji voze svoja kolica natovarena voćem, ženama što užurbano kroče u svojim nošnjama, muškarcima zamotanim u neke vrste turbana i turistima što sve to lijeno posmatraju.
U Tiznitu se nisam dugo zadržao. Otišao sam još pogledati Veliku džamiju na kojoj mi se naročito svidio minaret sa «ježevim bodljama», koje prema tradiciji služe kao potpora mrtvim dušama. Nedaleko od džamije je Lalla Tiznit, izvor vode koji je opet prema legendi potekao kad je žena koja je pobjegla sa svojim ljubavnikom, nakon što se pokajala i primila islam, odlučila da živi svetačkim životom. Tu je sagrađen njen mauzolej.
Nakon još jedne priče, još jedne legende i još puno boje na mom putu bogaćenja duha krećem dalje, jer kao što znate kretanje je uvijek bio i ostao moj cilj, a cilj sam po sebi to nije.
Do sljedećeg putovanja, veliki osmjeh i pozdrav svima!
