Drugi eliksir je prosut po ulicama Insadonga gdje cijela rijeka mladosti pokušava otkriti njegovu tajnu i skupiti njegovu sadržinu u ovaj jedan dan, te stoga užurbano kroči putevima predviđenima samo za njih, putevima koji se uvijek čine dužima nego što jesu.
Insandong odiše dinamikom događaja i energijom mladosti, uvijek spremne na promjene. S druge strane njegovim žilama teče krv prošlosti, pa svako malo virnem u neku od antikvarnica, u neki od tradicionalnih korejskih restorana ili papirnica sa lijepom kaligrafijom. Čak i za Seoul je neuobičajeno puno ljudi na ulicama Insadonga. Svi se užurbano kreću prema nekom imaginarnom cilju, ili možda i nije imaginaran, iza svakog ćoška je poneka prodavnica ili kafeterija, pa su možda ciljevi ove mladosti mnogo konkretniji nego što ja mislim. Ipak sam odlučio ostati pri svom ubjeđenju da su svi ovdje u potrazi za eliksirom. Ja jesam u svakom slučaju!
Sviđa mi se ova stalna potraga za nečim, pogotovo kad se odvija u kotlu kipućeg života, koji svako malo dozvoli sadržaju da se prelije. Ovdje život kipi i prekriva sve dostupne površine. Čujem smijeh i čujem melodiju, meni sad već bliskog, ali još uvijek nerazgovjetnog jezika. Mislim da korejski zvuči ljepše od ostalih azijskih jezika ili sam već uspio uho naviknuti na ovu melodiju, pa mi kroz naviku postaje draža i ljepša od drugih. Nije li ukus relativna stvar i kao takva vrlo promjenljiva?
Insadong mi se sviđa i mislim da je to nepromjenljiva činjenica. Sviđa mi se glavna ulica Insadong-gill, što vodi u brojne ulice i uličice, a svaka je zanimljivija od one prethodne. Brojne su prodavnice suvenira u vidu maski i Buda statua, još brojnije galerije u koje neumorno zavirujem, a svaka nudi eksponate koji me nagnaju na razmišljanje i mjenjanje perspektive, koja svaki put otkrije novi mogući ugao gledanja i svaki put me nauči nečemu novom. Još najljepše od svega je osjećaj zajedništva koji mi se odnekud prikrade i približi me čovjeku kao vrsti, osjećaj kad shvatim da geografska udaljenost, boja kože, religija, pa ni jezik nisu nužno faktori razdvajanja u ovoj mojoj lijepoj, velikoj domovini.
Prošetam po klavijaturama Insadonga, razmišljajući o tome kako lijepo razumijem jezik umjetnosti i ljepote u svim podnebljima, i nastavljajući dalje preko brda i dolina, klavijatura i galerija kroz gužvu koja me ponekad malo zamori, ali uvijek navede na razmišljanje o tome kako ima mnogo više stvari što povezuje ljude nego onih što ih razdvajaju. Nastavljam svoje kretanje s ciljem bez cilja pitajući se samo zašto se trudimo razdvojiti po svaku cijenu. Na to pitanje nema odgovora, kao ni na mnoga druga, to sam već davno naučio, zato se ne zaustavljam, nego krećem dalje u nova pitanja bez odgovora.
Lijep pozdrav i veliki osmjeh!
