San Francisco, dio 2

Krećem se kroz vrevu. Vruće je! San Francisco me nasmijava cijelim putem do Golden Gate-a. Ulični zabavljači neumorno zabavljaju ulične istraživače poput mene. Tu su i brojni restorani, prodavnice, automobili, neizbježno plavo more i metež koji nikad ne prestaje. Ušao sam u Rainforest Cafe. Tipični San Francisco! Šaren, veseo i prometan.

Gledaju me zmije sa drveća, pozdravljaju džinovskii slonovi svojim surlama, a razigrani majmuni pozivaju da im se pridružim. Na žalost, možda će ovo uskoro biti jedini način doživljaja tropskih šuma koje se nemilice uništavaju. Osobenost tropske šume je da se hrani i obnavlja vlastiim snagama, a njenom sječom nestaje tog hraniva i ona umire.

Golden Gate me dočeka raširenih ruku u svojoj crvenoj odjeći protkanoj zlatnim sunčevim nitima. Smiješi se istovremeno i moru i nebu, a meni šeretski namigne poželivši mi dobrodošlicu. Ja mu mahnem veselo, dovikujući mu da volim tu ulogu povezivanja koju su mostovi preuzeli na sebe. Golden Gate je građen od 1933. do 1937. godine i koštao je 35 miliona dolara. Sve do 1964. je bio najduži viseći most na svijetu.

S druge strane pogledam otok na kome se nalazi čuveni zatvor, Alcatraz, danas samo turistička atrakcija, jer je zatvoren 1963. Prođe me lagana jeza. Tako blizu, a tako daleko po svojim ubjeđenjima! Most što povezuje i otok što razdvaja! Alcatraz je čuven po tome što niko nije uspio pobjeći iz njega, 36 ljudi je pokušalo, od toga ih je 15 smrtno stradalo. Ustvari, postoji jedna grupica koja je nestala iz zatvora i koja se nikad više nije pronašla. Vjeruje se da je i njihov bijeg kobno završio, ali nikad se ne zna. Možda su ipak uspjeli da se domognu slobode, mada je u to teško povjerovati s obzirom na to da su vode oko Alcatraza hladne i pune jakih, opasnih struja.

Vraćam se na Pier 39, večeram kako sam planirao i uživam u zalasku sunca koje svojom crvenom bojom uveliko konkurira zlatnom mostu. Dok se tako slijevaju dvije crvene boje u jednu i nestaju u mraku, sjetno posmatram ove vesele ljude na Pier-u 39 i pomislim kako imam samo još jedan dan lutanja. Nedostajaće mi sve ovo uskoro, ali sve prolazi i sve se mijenja. Tako mora biti! Uostalom, ovo je najbolji svijet od svih mogućih, zar ne?

Opet je vrijeme za spavanje i opet je vrijeme za lijepe skitničke snove. A onda je opet jutro i opet vrijeme za lijepu skitničku stvarnost. Dospjevam razigran na plaže, u parkove, u Palace of Fine Arts, u Castro district i divim se iznova iskonskoj slobodi koja teče žilama ovog grada.

The Palace of Fine Arts je sagrađena 1915. godine za izložbu Panama Pacific. Zgrada nije bila sagrađena od permanentnog materijala s obzirom da je građena isključivo za tu priliku, pa je vremenom, izložena teškim vremenskim uvjetima koji vladaju u San Franciscu, potpuno uništena, ali na insistiranje građana koji su se zaljubili u svoju novu građevinu, obnovljena je, odnosno sagrađena ponovo 1965. godine.

 

Ovdje se nalazi muzej, Exploratorium, koji danas, na moju veliku žalost, ne radi. Otvoren je 1969. godine, sa idejom, poteklom od osnivača samog, Franka-a Oppenheimera, da umjetnost i nauka kompletiraju jedna drugu u istraživanju svijeta. Glavni cilj ovog muzeja je podržati kulturu eksperimenta i saradnje, potaknuti radoznalost, stimulirati ideje i nadahnuti posjetioce. Nuklearni fizičar, dr. Frank Oppenheimer je htio približiti nauku običnom čovjeku, što je, u njegovoj interpretaciji, značilo ukazati ljudima na nove načine i uglove gledanja na stvari, naravno, bez imalo pretencioznosti, i prije svega probuditi želju za igrom. Umjetnost i nauka su možda različite, ali zajedničko im je da obje proizlaze iz perceptivnog senzibiliteta. Još jednom iskreno zažalim što muzej nije otvoren, budući da sam vrlo zainteresiran i za jedno i za drugo, ali opet konstatujem da je ovo najbolji svijet od svih mogućih i idem dalje.

Castro district, gay community, je možda žila kucavica cijelog organizma San Francisca, u kojemu su najvitalniji organi različitost i sloboda. Na skoro svim zgradama se vijore zastave duginih boja, a mnogobrojni klubovi i restorani ravnopravno goste i bogate i sirote, i starosjedioce i pridošlice, i crne i bijele, čak i zelene ako zatreba. Zalutam u second hand prodavnicu ovog dijela grada i uživam u pričama koje mi pričaju sve ove stvari. Pričaju priče o luksuzu, mašti, stilu, ukusu i neukusu prethodnih vlasnika. Volim ovakve radnje što pričati priče znaju, a moje je samo da naoštrim sluh i da slušam šaputanja šarenila.

U japanskom vrtu uživam u prekrasnom cvijeću koje u svojoj savršenoj harmoniji sa zelenilom, vodom i pagodama nudi spokoj bilo kojoj San Francisco duši kad se umori od nebrojenih aktivnosti što ih nudi ovaj prostrani grad. Njegove ogromne plaže i parkovi su puni ljudi koji se rekreiraju, njegovi mnogobrojni restorani i klubovi su puni ljudi koji se zabavljaju, a njegovi muzeji su puni ljudi koji žele nešto naučiti. Imam dojam da ovdje zaista postoji specijalna spona između grada i njegovih građana. Vrlo je očito da se uzajamno vole.

Za svakog ponešto, a za mene bijele kale koje me naprosto očaraju, jer ih prvi put vidim da rastu u prirodi, do sad sam ih viđao samo u cvjećarama. Uzmem aparat i pokušam ovjekovječiti njihovu elegantnu ljepotu. Nisam prezadovoljan fotografijama, ali moram dalje, savršenu fotografiju ću napraviti nekom drugom prilikom, u nekom od mojih narednih kretanja, jer kretanje je moj, davno postavljen, cilj bez cilja.

Lijep pozdrav i veliki osmjeh!