San Francisco, dio 1

Moje američko putovanje se bliži kraju. San Francisco je posljednja destinacija. Obuzima me sjeta pomalo, ali s druge strane lijepo je doći kući, bar ponekad. Nadam se da se neće desiti veliki zemljotres u toku mog boravka u San Franciscu. Geolozi su jednoglasni u tome da će se desiti, teško je s preciznošću utvrditi kada, ali najkasnije 2032. godine.

Zemlja, osim što se kreće oko Sunca sa svojih bjesomučnih 100 000 km na sat, vječito ključa u svojoj utrobi, diže revolucije, pokreće brda i doline i uopće, sva je strastvena. Samo je pitanje vremena kad će tektonske ploče, koje se dodiruju upravo u tom području, prouzročiti katastrofalni zemljotres. 2004. godine započet je projekt pod nazivom San Andreas Fault Observatory at Depth. Cilj je iskopati rupu duboku 4 kilometra i u nju staviti najosjetljivije seizmičke instrumente, da bi se na vrijeme otkrile zemljine strasti i namjere. 

Stigli smo u San Francisco. Prilično je kasno. Mrak je pokrio mostove, što znači da se moja želja da vidim Golden Gate već pri samom ulasku izjalovila. Kao i obično, velim sam sebi da tako mora biti i ulazim u saobraćajnu vrevu, tipičnu za sve velike gradove. Ja bih, ustvari, odmah otišao u noć i doživio grad prvim umornim utiscima, ali trezveni tata me podsjeća da je noć za spavanje.

Spavam zlatnim snom sanjajući zlatni most i zlatnu groznicu, oboje simboli grada kojeg već odavno želim vidjeti, što zbog dobrog glasa koji ga bije, naime San Francisco slovi kao vrlo liberalan grad, što zbog strmih ulica po kojima se kreću šareni tramvaji. Saznah da su to cable cars, tramvaji koji se vuku kablovima ispod ulica.

Osvanulo je lijepo i sunčano jutro bez hladne magle po kojoj je San Francisco također poznat. Između ostalog je i zbog nje Golden Gate obojen svojom čuvenom crvenom bojom. Dakle, ne samo da ga ta boja štiti od vremenskih nepogoda, nego se zahvaljujući njoj vidi u magli. Poslije doručka sjedam u auto i ubrzo se vozim strmim ulicama, koje me spuštaju poput tobogana ili penju poput žičare. Prepoznajem tipične, pastelnim bojama obojene kuće San Francisca sa svojim prozorima, napućenim poput usana što čekaju na poljubac. Još uvijek ne osjećam sve svoje nerve i njihove završetke u ovom prvom zagledanju potencijalne ljubavi. Neće biti ljubav na prvi pogled! Nije da mi se ne sviđa, ali nekako nema energiju remek-djela u koje bih se mogao na prečac zaljubiti.

Konačno parkiramo auto! Sunce me miluje blagošću, a nebo, bez ijednog oblačka mi šalje svoju plavu ljubav. Lutam bez nekog cilja i uskoro dospjem u poslovni centar. Lijepe, visoke zgrade sežu u nebo, ali ja još uvijek ne osjećam ljubav, ili možda bolje rečeno, ne osjećam strast i zaljubljenost. Gledam Transameričku piramidu, zgradu koja je dugo bila najviša u Americi, sa svojih 260m, a sad je eto, najviša samo u Kaliforniji. Treba cijelih mjesec dana da se operu svi njeni prozori. Lijepa je, poput svih modernih građevina koje plijene svojom jednostavnošću i funkcionalnošcu. Ja sam veliki zaljubljenik moderne arhitekture. Ona mi ostavlja mogućnost beskonačne misli i dozvoljava da budem gospodar i svoje i njene slobode. Otmjena i jednostavna posjeduje apsolutnu snagu i svjesna toga uopće nema potrebu da se nameće, smiješi se iskreno, znajući da zaslužuje divljenje, a ja samo uzvratim taj lijepi osmjeh i uskladištim još jednu lijepu sliku. Inače je arhitektura San Francisca mješavina viktorijanskog i modernog.

Kineska četvrt je moja sljedeća lutajuća zona. San Francisco je osnovan 1776. godine, ali je postao veliki sa zlatnom groznicom i prilivom stanovništva iz svih krajeva svijeta, naročito iz Kine. Samo 1852. godine je došlo 20 000 Kineza. Najbrojnija azijatska populacija izvan Azije je upravo u San Franciscu. Ovdje se priprema neka svečanost, pomislim ugledavši zmajeve kako leže na zemlji. Sve je šareno i veselo, izgleda mi kao da sam došao u neki potpuno drugi svijet. Zgrade su obojene intenzivnijim bojama i šarenilo koje vlada čini da uvidim da San Francisco zaista jeste liberalan grad i da ovdje postoji nepatvoreni suživot gdje je svima dozvoljeno naći vlastiti izraz. Pogledam predstavu koja je u međuvremenu počela, sa zmajevima u koje je udahnut život i sad vijugaju okolo tražeći da im se prinese šarena žrtva zabave.

Idem dalje u svoja lutanja. Nošen masom ljudi uskoro sam se obreo na Pier-u 39, mjestu odakle kristalno jasno vidim Golden Gate. Odlučim da ću doći ovamo u suton, sjesti u jedan od brojnih restorana, večerati i posmatrati čuveni, crveni most, obasjan zrakama povlačećeg sunca. Obratim sad pažnju na tuljane, što svjetlucaju na doku glatkoćom stakla i pozdravljaju me svojom pjesmom. Ja im mahnem poručujući da ću se vratiti. Nekoliko njih podigoše glave kao da mi žele reći da su me razumjeli. Opet sam u masi. Krećem se prema mostu što San Franciscu život znači, dok ulični zabavljači, svaki za sebe nude svoje šarenilo. Ovaj grad ima cirkusku dušu, simpatičnu i veselu, ali ne i tananu. Sa ovim zaključkom nastavljam svoje kretanje, moj vječiti cilj bez cilja.

Lijep pozdrav i veliki osmjeh!