To je, eto, slučaj i sa ovim parkom koji u sebi krije pagodu srušenog hrama iz 1467, jedinstvena u svojoj kategoriji, ima deset spratova i napravljena je od kamena.
Paviljon, koji je služio članovima kraljevske obitelji iz Joseon dinastije za muzičke predstave, danas je prepun izletnika i turista koji se kriju od kiše što se izneneada sruči na Seoul. Ja se nešto mnogo i ne plašim kiše. Ljudi koji za cilj imaju kretanje ne mogu sebi dozvoliti luksuz straha od kiše, pošto onda nikad neće stići na svoj cilj.
Na ovom mjestu su se okupili studenti 1919. godine i objavili korejsku Deklaraciju nezavisnosti, čime je zvanično započela pobuna protiv japanskih kolonizatora, pa su tu smješteni spomenici i ovom nešto novijem vremenu. Obilazim oko heroja što su sanjali snove o slobodi i razmišljam šta bi mi sad rekli o svom herojstvu. Je li san vrijedan umiranja ili je san upravo slobodan u sužanjstvu, pa kad se odsanja izgubi svoju vrijednost? Opet moja pitanja bez odgovora što se roje poput kišnih kapi što udaraju u crveni kišobran, koji kao da simbolizira krv prolivenu za sve slobode svijeta, koje ipak nisu uspjele osloboditi čovječanstvo vlastitih okova zla što se širi poput mrlje prolivenog crnog vina.
Ja sam odlučio da sanjam slobodu u ime cijelog čovječanstva, da sanjam skidanje svih poklonjenih okova, pogotovo okova predrasuda, da sanjam daljine i širine nove, ali sam takođe odlučio da neću biti heroj i pokušati to izvojevati na bilo koji drugi način osim snovima, i naravno ljubavlju.
Idem dalje u kišni dan što polako jenjava, odlazeći zajedno s kišom u neke nove predjele, krećući se baš kao i ja, s ciljem bez cilja, jer izgleda da imamo zajednički cilj, kiša, ja i dan, a taj naš cilj je, kao što već i sami znate, kretanje samo.
Lijep pozdrav i veliki osmjeh!
