Texas

Ostavljam New Orleans iza sebe i krećem prema Texasu. Proljeće je u povoju, tek je početak marta, i drveće još nije potpuno ozelenjelo. Tu i tamo ugledam poneko drvo obučeno u bijelu vjenčanicu od behara i pomislim kako nigdje na svijetu behar nije kićeniji i ljepši.

Zaustavimo se na jednoj benzinskoj pumpi da natočimo benzin i kupimo sokove, jer predstoji nam dug put. Mama je poželjela pivo i prilikom kupovine sazna da ga mora zamotati u papirnu kesu ako ga želi piti u javnosti. Krajnje licemjerno! Ovdje je izgleda, inače, najvažnije zamotati istinu i servirati je takvu, zamotanu, očima javnosti. Ne razumijem u čemu je poanta, jer ja, lično, volim golu istinu.

Uđem u obližnji Country Shop i razgledam oko sebe. Daleko, jako daleko od užurbanog, tehniciziranog svijeta, ljudi žive seoski život sa seoskom prodavnicom u kojoj se sve dešava. Prodavnica i kafana, sve u jednom, s mještanima koji se okupljaju i prenose vijesti, uz kafu, pivo ili doručak koji obiluje masnoćom, živi svoju sporu svakodnevnicu i kao da se ruga vrlom novom svijetu. Ovdje sam prava bijela vrana i dok sve prisutnee oči bivaju uprte u mene, pomislim kako mi se, ustvari, sviđa ova atmosfera. Ovdje nema neonskog osvjetljenja koje požurije svakog, ovdje ljudi mare i obraćaju pažnju na druge, ovdje ne možete proći neprimijećeno.

Da li je Texas američka istina, pitam se, dok. pored mene promiču nepregledni pašnjaci, sa stokom koja mirno pase, ogromne farme, naftne bušotine i rijeke automobila. Je li ovo odsanjani američki san? Negdje u svemu ovome nazirem istinu, istinu o Americi, istinu o čovjeku uopće i počinje mi se sviđati. Kao što rekoh, ja volim golu istinu. Čini mi se da ovdje nema pretvaranja, kauboj sam, draga, i ponosim se time. Moraću i ja kupiti kaubojski šešir i živjeti kaubojski život bar ovih par texaških dana.

Idemo u Fort Worth kod mamine prijateljice. Saznam da ima sina, nešto starijeg od mene i da ne zna naš jezik. Ja sam naučio nešto engleskog i nadam se da ću se nekako sporazumijevati s njim. Saznam takođe da Nick sutra slavi rođendan. Volim rođendane, volim puhati u svijeće, volim svečanu atmosferu očekivanja i ispunjavanja želja. Vozeći se dalje poželim zapjevati neku Texas- pjesmu, ne pada mi na um niti jedna jedina, ali dosjetim se da preinačim onu: «walking in Belfast» u «walking in Texas», jer volim pjevušiti lokalne pjesme, pa ako ih nema, ja ih onda izmislim. Nisam daleko od ovdašnjeg načina razmišljanja, naime, ako nemaš nešto u svojoj domovini, a sviđa ti se, ti to, onda, lijepo donesi. Tako npr. usred Texasa možete vidjeti otok Brač, naselje sagrađeno od bračkog kamena i potpuno nalik originalu.

Fort Worth je pravi Texas, baš onakav kakvim sam ga zamišljao. Gdje god se okrenem vidim kaubojske prodavnice pune šešira i čizama, tu je i Stockyard, nekad je to bila ogromna stočna pijaca, a sad su tu hoteli, restorani i noćni barovi, tu je i neka vrsta malog, kaubojskog zabavnog parka, skulpture kauboja i još ponešto u kaubojskom stilu. Sve to zajedno djeluje na moju maštu i ja, prašnjav i umoran, poslije dugog jahanja, dospjevši u jedno takvo mjesto, ulazim u prvi saloon da nešto popijem. Umjesto saloona odaberem prodavnicu slatkiša i odlučim tamo okrijepiti svoju dušu i tijelo. Potom uđem u prodavnicu šešira, isprobam razne modele i naravno, kupim jedan, jer ja se držim švedske poslovice: primi običaje tamo gdje dođeš.

Granbury je još kaubojskije mjesto, ako je to uopće moguće. Lijep, živopisan gradić, nedaleko od Fort Wortha, je potpuno u duhu kaubojske tradicije. Ne mogu, a da ne razmotam film pred očima, film u kojem vidim neizbježni saloon, javnu kuću, s djevojkama koje ne zamotavaju istinu, uspavane ulice kojima protutnje bande kauboja s opljačkanim novcem iz lokalne banke i konačno nekog tromiog šerifa koji ih ganja u ime zakona. Atmosfera je zaista originalna, kaubojska, i ja uživam šetajući kroz Granbury, zavirujući u izloge uspomena i zamišljajući kako je to nekad izgledalo. Jedna od prednosti turizma u Americi je to što je već sve poznato iz brojnih filmova, kojima smo svi bombardirani, pa onda, osvojivši tu udaljenu tvrđavu, osjećam se i svečano i ponosno. Tako mali u tako velikom američkom svijetu!

Ja koristim svaku priliku za borbu protiv predrasuda, pa i ovu. Zadnje mjesto na svijetu gdje sam očekivao muzeje i galerije, bar one velikog kalibra, je, upravo, Texas. Ali, opet sam se prevario. U Fort Worthu se nalazi jedan od ljepših muzeja umjetnosti koji nudi i klasična djela velikih majstora i moderna djela današnjice koja su me naprosto oduševila. Vesele skulpture, koje potiču misao i raspiruju maštu, izazivaju uzvike divljenja i ja sam sretan što sam uspio razbiti još jednu predrasudu. Ušavši u akustičnu skulpturu i slušajući eho raznih zvukova, tu su i muzičari sa svojim instrumentima, naravno, razmišljam o predrasudama i glasno povičem: Texas ima prekrasne muzeje i galerije! Eho mojih razbijenih predrasuda još dugo odjekuje u vitkoj, elegantnoj konstrukciji.

Proslavili smo Nickov rođendan i opet je vrijeme za kretanje, jer kretanje je cilj, a cilj sam po sebi to nije. Ako tim kretanjem uspjete još razbiti neku predrasudu, onda kretanje može postati i uzvišen cilj, zar, ne?

Lijep pozdrav i veliki osmjeh svima!