New Orleans, French Quarter

Osvanulo je još jedno lijepo jutro u New Orleansu. Odmoran sam, naspavan i spreman na nova osvajanja grada koji nudi sve što jedan grad uopće može ponuditi. Uskoro sam opet u njegovom srcu, na Jackson Square i ne mogu da se nadišem atmosfere života, onog najiskonskijeg, što pulsira svakim svojim damarom. Nakon šetnje u službi akumuliranja lijepih slika New Orleansa, odlučim negdje sjesti i nešto pojesti.

Kuhinja New Orleansa je raznovrsna i bogata baš kao i on sam. Svi koji su dolazili i prolazili ostaviše traga, pa danas imamo kreolsku kuhinju koja kupi uticaje iz španske, portugalske, njemačke, afričke, indijanske i mnogih drugih čuvenih kuhinja svijeta. Najčuvenije jelo je jambalaya, jelo koje se sastoji od piletine, morskih plodova, paprika, riže i još mnogo sastojaka i začina, jelo najsličnije španskoj paelli. Još jedna kuhinja je čuvena u Louisiani, a to je Cajun, kuhinja inspirisana francuskom kuhinjom i naravno prilagođena ovom prostoru i uvjetima. Bilo kako bilo, u jedno sam sasvim siguran, šta god odaberete nećete se pokajati. Ovdje je hrana praznik i za oči i za stomak.

Putujući i otkrivajući život, poželih otkriti i smrt, pa gdje god dođem običavam zaviriti na groblja. Naučih već odavno da je smrt sastavni dio života i kao takva vječno prisutna u njemu. New Orleans voli svoje mrtve, baš kao i žive. Ima zanimljiva groblja, to znam, jer sam ih već vidio na televiziji, a sad ću jedno od njih vidjeti i uživo. Svugdje upozoravaju da se ne ide samostalno na groblja, jer su zahvalna mjesta za kriminalne radnje. Nije da uvijek vjerujem svemu što stoji u brošurama, ali ovo mi zvuči vjerojatno, pa zato odlučim da se priključim grupi turista u razgledanju «grada mrtvih».

Još prilikom prvih sahrana stanovnici su shvatili da je zemlja ovdje puna vode i da kovčezi isplivaju prvom prigodom. Pokušali su da ih zaustave kamenjem, ali ni to nije bila garancija s obzirom na klimatske uslove koji vladaju u ovom području. Zbog toga su počeli graditi grobnice iznad zemlje i tako su nastali ovi «gradovi mrtvih». Nešto razmišljam kako, ustvari, sve što ljudi rade ima neko logično objašnjenje, jedina razlika je u tome što su nam neka objašnjenja znana, a neka neznana. Nakon St Louis groblja i čuvene grobnice voodo svećenice, Mary Laveau, gdje možete poželjeti želju, ja vam moju neću otkriti zbog eventualnog straha da se neće ispuniti, odlučim otići na mini krstarenje Missisippijem. To znači vratiti se u prošlost, parobrodu, njegovim nostalgičnim zvucima i sporosti, uživajući u prekrasnim vidicima na grad koji nas prati skoro cijelim putem. Posjetićemo mjesto gdje su se mnoge bitke odigrale, pa i ona za New Orleans, i opet mi Faulknerove riječi prođu kroz glavu: prošlost ovdje nije mrtva, a ako nije mrtva, onda nije ni prošlost.

Ponovo smo na kopnu i dok se polako spušta noć uživam u uličnim zabavljačima i njihovim predstavama. Ponovo je vrijeme za restoran i večeru i ponovo dilema šta ću naručiti. Ponuda je ogromna i to zaista nije lak zadatak. Odlučim se za kobasicu od aligatora. Odlična je, iako malo ljuta. Polako pijuckam svoj sok i sa čipkanog balkona posmatram metež koji nastaje na Bourbon ulici. New Orleans, koliko god živio u prošlosti, ipak je prijemčiv na nove uticaje, i to ga ustvari čini pravim gradom, a mjeren mojim aršinima možda je najgradskiji od svih gradova. Bourbon Street pali svoja svjetla, a prodavnice i noćni klubovi prosto pozivaju na saučesništvo u ovoj noći punoj pohote. A saučesnika je mnogo, tu su transvestiti, ljepotice noći i dana, muzičari vječnog jazza i bluesa, turisti željni doživljaja i domaći željni zabave. Ako sam doživio New Orleans kao živ grad do sad, onda je ovo noćna svetkovina sa procesijama ljudi koji naviru sa svih strana.

Poželim poslušati džez u jednomn od noćnih klubova grada koji ga je rodio, ali moje godine su prepreka. Bez obzira što sam u pratnji roditelja, strogo mi zabraniše pristup. Sačekaj još petnaestak godina, rekoše mi na vratima. Mom razočarenju kraja ne bi, jer silno sam želio slušati muziku u nekom od noćnih klubova New Orleansa, mislim da bez toga doživljaj nije potpun.

 Jazz volim zbog spontanosti i improvizacije, zbog međusobnog «razgovora» instrumenata, zbog toga što je to prvi, a, mnogi kažu, i jedini umjetnički oblik nastao u SAD, i kao takav vrlo značajan za nastanak i razvoj drugih muzičkih izraza. Pojavio se negdje polovinom 19. stoljeća u južnim dijelovima SAD, a 20-ih godina 20. stoljeća se internacionalizirao. Etimologija riječi jazz nije sasvim poznata, ali postoje mnoge teorije, jedna od njih je da termin jazz dolazi od riječi jasm ili jizm i da ima seksualne konotacije, baš kao i termin Rock´n Roll. Polovinom 19 vijeka ta riječ je stajala za virilnost i vitalnost, a u žargonu je označavala spermu. Blues je forma vokalne i instrumentalne glazbe s korjenima u radničkim pjesmama pjevanim u crnoj Americi. Često pjeva o životnim nedaćama, a naziv dolazi od izraza «in the blue moods». Ima mnogo sličnosti sa jazzom.

Odlazim iz New Orleansa s ljubavlju u srcu i duši za ovaj grad, čvrsto ubjeđen da ću mu se vratiti, ako ne prije, onda za petnaestak godina, kad mi bude dozvoljeno slušati jazz i blues u noćnim klubovima, a do tada nastavljam svoje kretanje, jer kretanje je cilj, a cilj, sam po sebi, to nije.

Lijep pozdrav i veliki osmjeh svima!