2010-07-30

Louisiana, Who Dat?



U Alabamii sam. Samo sam u prolazu. Nešto ćemo pojesti i nastaviti put. Dok gledam zalazak sunca pjevušim: „Sweet home of Alabama“. Ovdje zaista vlada neka mirna atmosfera kojoj se čovjek vjerojatno poželi vratiti nakon životne užurbanosti.

Ja još uvijek nisam sazrio za čežnju koja povratak znači i zato nastavljam dalje prema New Orleansu.

Sljedeca država kroz koju prolazim je Mississippi. Zaustavim se na kratko, čisto simbolike radi, jer želim zakoračiti i na njeno tlo.
Već se spustila noć i ne vidim ništa osim sporadičnih svjetala. U očekivanju da se pojavi veliko svjetlo New Orleansa razmišljam o prošlosti Louisiane. Zamišljam ogromne plantaže na kojima rade robovi. Nikad neću shvatiti ljudsku okrutnost. Kako ljudi uopće mogu pomisliti da mogu posjedovati druge ljude? Kako ljudima može na um pasti da boja kože može biti faktor ljudske vrijednosti? Imam osjećaj da su ljudi na pogrešnom tragu i ma koliko ih pokušavao shvatiti, ne uspjeva mi baš potpuno.


Louisiana je država u čijim močvarama žive aligatori, država kojom odjekuju zvuci saksofona, država u kojoj različite kulture koegzistiraju, država sa burnom prošlošću.


U području Misisipi rijeke je dominirala Misisipi kultura sve do 1592., kad u stigli Evropljani i prepolovili domaće stanovništvo, što bolestima koje su prenosili na njih, što svojim agresivnim tretmanom i otvorenim neprijateljstvom prema njima. Zemlja je išla iz ruke u ruku, prvo Špancima, pa onda Francuzima, pa Britancima, pa opet Francuzima. Nakon Američke revolucije dospjela je u ruke SAD, 1803., a 1812. je Louisiana postala država.
Parobrod kao sredstvo prevoza je otvorio mogućnosti ekonomskog razvoja i New Orleans je postao važna luka. Louisiana, sa svojim plantažama zsnovanim na radu robova, ekonomski se razvija i počinje izvoziti pamuk, duhan, rižu i šećernu trsku. 1861. istupa iz Unije. 1862. New Orleans biva okupiran, i u toku rata još dosta zemlje oko njega. 1868. Louisiana se vraća u Uniju. U narednih 30 godina Louisiana biva žrtva ekonomske stagnacije, političkih malverzacija i ponovo oživljene diskriminacije Afro-Amerikanaca. Početkom 20. stoljeća, otkrivanjem nafte, ekonomija dobiva potreban zalet, modernizuje se infrastruktura, a industrija i turizam se počinju razvijati. 2005.godine orkan Katrina je uništio južnu Louisianu, stanovništvo se rraselilo, a ostatak pokušava ponovo izgraditi porušeno.

Eto, sve to sam saznao od mame i tate čekajući da se pojave svjetla New Orleansa. Razmišljam kako neke zemlje imaju burnu prošlost. Nije lako živjeti u takvim zemljama, ali po pravilu su zanimljive. Sve sam sigurniji da će mi se dopasti ova destinacija.
Konačno, veliko svjetlo New Orleansa zablista u daljini i ja osjetim ono dobro poznato uzbuđenje, što se uvijek pojavi prilikom uranjanja u nepoznato. Već sad sam odlučio da volim New Orleans, ovako na prvi pogled, iz daljine.


Ulazeći u hotel prvo što primjetim su crne zastave s natpisima Who Dat. Naravno, ljubopitljiv kakav jesam, odmah upitam šta to znači i saznam da je njihov klub Saints osvojio Super Bowl prvenstvo ove godine, i da je to slogan njihovih navijača.

Mogu samo zamisliti kakvo veselje je ovdje vladalo. New Orleans je, inače, grad karnevala i parada. Iz hotelskog restorana do mene dopru zvuci džeza i ja se prepustim atmosferi muzike i ljubavi da me nosi na svojim krilima. Već sad znam da je New Orleans moj grad, jedan od onih kojima ću se vraćati i nositi ih sa sobom na zadatku osvajanja moje lijepe domovine, planete Zemlje.


Kasno je i moram spavati, ali u jedno sam potpuno siguran, jedva čekam jutro i osvajački juriš na New Orleans koji tako mnogo obećava. Sutra se opet krećem, jer kretanje je cilj, a cilj sam po sebi to nije.


Veliki pozdrav i lijep osmjeh

Visa Max planet på en större karta