Jutro je. Lijepo i sunčano. New Orleans, evo mene! Šareni tramvaji kloparaju ulicama. Ulazim u jedan od njih i kroz prozor gledam prelijepe kuće sa još ljepšim balkonima. Ushićenje ne popušta. Vidim svuda šarene perle i sjetim se da je Mardi Gras parada prošla. Opet u pogrešno vrijeme na pravom mjestu, pomislim ne prestajući se diviti arhitekturi New Orleansa.
Idemo u Francusku četvrt (French Quarter). Uskoro se nađem na Jackson Square, samom srcu Francuske četvrti. Više nego fantastično je moja prva misao. Dok slušam saksofon pjevušim i sam „It's a wonderfull world.“ New Orleans je mjesto gdje je Louis Armstrong rođen i dok mi u ušima odzvanja taj legendarni, promukli glas, pomislim da ta pjesma nigdje drugo i nije mogla nastati.
St. Louis katedrala iz 1794. nadgleda Jackson Square i njegove ulične muzičare i kao da odobrava ono što vidi, jer djeluje mi nekako vedro i nasmiješeno. Naprosto sam se zaljubio u ovaj grad koji pulsira životom želeći dobrodošlicu svakom putniku namjerniku. Lutam nasumce razgledajući svu tu ljepotu što me okružuje, a naročito sam fasciniran balkonskim, željeznim ogradama koje se uvijaju poput najljepše i najskuplje, crne čipke. Odnekud mi mi se pojaviše riječi Williama Faulknera, riječi koje se nigdje na svijetu ne mogu bolje primijeniti, nego upravo ovdje. „Ovdje prošlost nije mrtva, a to onda znači da nije ni prošlost.“
Ulazim u Voodoo prodavnicu i istražujem igračke egzotičnih oblika i spiritualnog izraza, i kažem naglas: New Orleans, you put a spell on me. Začaran sam i očaran ovom atmosferom opuštenosti i životne radosti kojom je i sam zrak ovdje bremenit. Lutam dalje i odlutam do galerijice Baby Café.
Upustimo se u priču s vlasnikom i kažemo svi uglas da smo očarani New Orleansom. Potom mu velimo da smo na putu iz Miamija do San Francisca i da nam se i San Francisko čini zanimljivim, bar iz onoga što smo vidjeli na televiziji. On nam na to veli da samo dva grada u Americi imaju dušu, onu istinsku, nepatvorenu, a to su New Orleans i New York. Za ovaj prvi sam potpuno siguran, a jednog dana ću valjda otići i u New York i uvjeriti se u istinitost njegovih riječi.
Poslije našeg malog razgovora razgledam slike i moram reći da mi se dopadaju ove odrasle interpretacije dječije umjetnosti. Prođu mi kroz glavu moji omiljeni slikari, Miró, Picasso i Dubuffet, a omiljeni su mi upravo zato što su i oni tražili inspiraciju u dječijoj mašti i kreativnosti.
Još uvijek je rano i još uvijek imam vremena za mnogo toga, ali prije toga poželim negdje sjesti i osvježiti se. Uputim se u čuveni Café du Monde,iz 1862 godine, ali odmah odustajem od pokušaja da se tu smjestim, gužva je neopisiva. Odlazeći odatle zapazim grupu ljudi obučenih u zeleno i odlučim ih pratiti, pomislivši da se negdje nešto zanimljivo događa. Stali su na tramvajsku stanicu, i ja s njima, ali tramvaj uporno ne dolazi. U to ugledam još zelenih ljudi i definitivno odlučim biti u centru zelenih zbivanja, ma šta to bilo. Idući zelenim tragom dođem do poplave zelenila u obliku šešira, cipela, hlača, majica i ko zna čega sve ne. Saznam da se upravo sprema St. Patrick parada. Kako sam samo bio sretan! Ipak ću doživjeti paradu u New Orleansu.
Iako sam umoran brzo se krećem prema paradi, jer za mene kretanje je cilj, a cilj sam po sebi to nije.
Veliki pozdrav i lijep osmjeh.
