Počeću od Deoksugung palače i nastaviti svoju gradsku šetnju preko trga sve do Nam Dae Mun Marketa. Muzej moderne umjetnosti ću ostaviti za kasnije kad se naviknem na ovo vrijeme i kad se budem mogao ranije buditi. Izgleda mi da ovaj u Seoulu mnogo obećava.
Nakon par stanica podzemnom željeznicom dospjem do pandine kuće, tako mi je mama objasnila tipičnu azijsku arhitekturu, koja me naprosto oduševi svojim razigranim krovovima u baletskim suknjicama. Plešu poput Kung-fu pande u mojoj video igrici, a muzika za ples dopire od orkestra cvrčaka, koji jednoglasno zasvira svoju melodiju, uz koju krovovi Seoula zaplešu. A onda odjednom, sve se utiša kao da cvrčci čekaju dirigenta da im da znak, pa kad ga dobiju, ponovo zacvrče snagom svih svjetskih simfonijskih orkestara i tako me prate cijelim putem kroz park palače.
Nastavljam šetnju razgledajući moderniju arhitekturu koja se uzdiže do nebeskih visina, takmičeći se između sebe u oblicima i bojama. Meni se najviše dopadne Jongno Tower, jer liči na jednog od mojih robota, Transformer-a, što se može pretvoriti u torbu koju mogu uhvatiti za ručku i ponijeti sa sobom u bilo koje drugo podneblje.
Moje prve impresije su još nesređene, ne mogu reći da sam zaljubljen u Seoul, ali mi je zanimljiv i ugodan na neki način. Možda ne osjećam neku strastvenu ljubav, ali osjećam toplo prijateljstvo prema ovom gradu, što me primi u svoje okrilje poput nekog svog i ne svrsta me u grupu turista kojoj se pokaže mjesto u zapećku, da se ne bi pomješala sa domaćima.
Bio sam u pravu, teško se sporazumjeti, a stanovništvo djeluje pomalo zbunjeno u našim pokušajima da ispitamo gdje smo i kamo idemo. Ulice u Seoulu nemaju naziva, nisu čak ni brojevima označene, pa nije lako naći željena mjesta, najlakše bi bilo pitati, ali ne ide nikako. Ponekad mi se učine uobraženi, kao da uopće ne žele komunicirati, ali s druge strane mene stalno dodiruju i nešto mi govore smiješeći se. Ja ne razumijem njih, oni mene i tako se naša nekomunikacija vrti u nedogled.
Usljed nemogućnosti komuniciranja s lokalnim stanovništvom odlučim se osloniti na stručnu pomoć i potražiti turističke informacije. Pokaže se da taj zadatak neće biti lagan, ali u svom kretanju s ciljem, ovog puta, naiđem prvo na ogromnu skulpturu, Statue of Hammering man, u nju je utrošeno 50 tona čelika i visoka je cijelih pet spratova, a potom na izložbu pod nazivom Future of the City Life. Vesele skulpture, u bojama koje raspaljuju maštu, sijalice na zidu, koje su samo iluzija, i opet iznova boja, boja svuda oko mene, učine da se moje prijateljstvo sa Seoulom produbljuje iz trenutka u trenutak.
Već se spustilo veče kad smo stigli na Nam Dae Mun Market. Ponešto je još uvijek otvoreno, ali nema one vreve tipične za sve pijace ovog svijeta. Moraću doći preko dana ako želim doživjeti pijačnu vrevu, mada ovdje čovjek nije željan vreve, ona je svuda okolo, i to danonoćno.
To zaključim u svom noćnom seoulskom kretanju u sitne nespavajuće sate, posmatrajući ulične zabavljače, s mišlju da je upravo kretanje moj cilj, bez cilja samoga.
Lijep pozdrav i veliki osmjeh!
