Vernissage

Kod kuće sam već neko vrijeme. Istina, čeznem za daljinama, ali sam došao do zaključka da se ipak krećem. Svakodnevnica je uzbudljivo kretanje u vremenu i prostoru, ma koliko on ograničen bio. Sve je do nas, pa i to da joj priđemo na uzbudljiv način. Ja vidim svoju svakodnevnicu kao isprepleteno vrijeme i prostor u kojemu sam ja malo nebesko tijelo što svojom masom savija taj relativni pojam.

Došao je 11. septembar, dan otvaranja izložbe na kojoj i ja učestvujem. Vernissage u 13 sati, piše na šarenom papiru. Vrlo sam uzbuđen i ne mogu dočekati. Moja prva izložba! Istina, nije samostalna, ali ja sam presretan. Kao i uvijek kad nešto čekam uzmem aparat u ruke i fotografišem, jer to je najlakši način prekraćivanja vremena.

Osjećam se pomalo kao Sidarta u ovoj lijepoj jesenjoj šetnji. Tražeći motive za fotografijje, naiđem na oboljelo stablo jabuke, pa na ostarjelog psa, i na kraju na mrtvu pticu, ali za razliku od njega ja dođem do zaključka da je, uprkos tome, ili možda upravo zbog toga, život lijep. Znam da patnje ima u svačijem životu. Isto tako znam da nemam nikakav osmorostruki, niti bilo kakav drugi put izbavljenja, nirvanu ne obećavam ni samome sebi, ali postoji jedan put u koji sam siguran i kojim svako može kročiti, naime, put ljubavi. Ja volim život, ovaj poklonjeni trenutak na Zemlji, u kojem sam dužan raditi kako najbolje znam i umijem, ni više, ni manje od toga.

Dužan sam to sebi, životu, univerzumu, nekoj višoj instanci, ne znam kome, ali znam da sam dužan. Radeći u svakom trenutku najbolje što mogu, učim cijeniti život i uživati u njemu. Sve u prirodi svjedoči o stalnoj prolaznosti, ali i o ponovnom rađanju i obnavljanju, dakle, moje je da učestvujem u tom procesu kretanja s ciljem, bez cilja samog.

Naiđem na crvene muhare, gljive strašno lijepe i strašno otrovne, kako saznam. Kome one trebaju u ovom životnom lancu ako su tako otrovne, zapitam se i odgovor se sam od sebe nametne. Meni, naravno! U ovom trenutku osjećam neizmjernu zahvalnost za njihovo postojanje i kao da to nije dovoljno, idem dalje u svom nadahnuću i dobijem ideju o stvaranju vlastite tradicije. Od danas slavim dan umjetnosti jedanaestog septembra, kažem sam sebi sa osmjehom nekog ko poštuje sve tradicije ovog svijeta, a svoju još nije uspio izgraditi.

Već godinama se bavim umjetnošću (od svoje druge godine). Volim bojiti, crtati, rezati, lijepiti, jednostavno, volim stvarati. Moje prvo umjetničko djelo su mamine šolje za kafu, za koje ona kaže da su najljepše i najoriginalnije na cijelome svijetu. Imao sam svega dvije i po godine kad sam ih obojio. Od tad sam prilično proširio svoj umjetnički opus, ali mislim da mi je najdraže praviti robote. Skupljam materijal gdje god stignem, a onda bojim, osmišljavam, rješavam i rezultat bude uvijek zanimljiv.

 Moja prva skulptura se zove Glad. Mama i ja smo je napravili od žice za kokošinjce. Ona je moj vječni projekt, jer je postala skulptura koja se mijenja u beskonačnost. Glad je Glad i kao takvu je stalno moram hraniti.

My Family, ulje na platnu, je nastajala puna tri rođendana. Moj treći rođendan! Dobio sam platno i sve moguće boje na paleti. Odlučio sam pomješati sve. Ta odluka se baš i nije pokazala najboljom, jer je dominirala crna. Ni jedno remek-djelo nije nastalo za samo jedan dan, pomislim, tražeći rješenje. Nađem ga u spoznaji da umjetnik mora sazrijevati u svom procesu stvaranja. Sljedeći rođendan dobijem platno i sve boje osim crne. Ovog puta ih ne miješam nego ih nanesem pojedinačno oko crne rupe. Tako sam, naime, nazvao svoje prvo djelo. Peti rođendan! Završnica! Cijela moja obitelj se našla na ovoj slici, nakon što sam odlučio koje boje najbolje oslikavaju naše karaktere. Ja sam, naravno, plav. Sad su i Glad i My Family izloženi očima javnosti u Kulturbruket-u. Pored njih su tu još slike nazvane Zlato vs Srebro, Grad i T-Rex & co. Od robota su tu Jupi Gini Urukudu, Silver Boy i Kickey. Ostali su ostali kod kuće spavati, jer je bio ograničen broj djela koja se mogu izložiti. Od ove izložbe očekujem puno osmjeha. Ne bi li to trebao biti krajnji cilj svih čovjekovih djela? Ima li šta ljepše i dragocjenije od osmjeha na licu svojih bližnjih, svojih sugrađana, i naravno, šire još?

Konačno je došlo vrijeme za odlazak na vernissage. Zdjela s jabukama i sokovi umjesto šampanjca čekaju posjetioce. Gledam ponosno svoje slike okačene na zidu, paralelno sa slikama odraslih i osjetim se važnim, ali ne i uobraženim. Sjetim se Andersenovih riječi iz Ružnog pačeta da dobro srce nikad nije oholo. Ja u tom duhu želim odrastati, želim njegovati osobinu poniznosti, a nipošto oholosti. Nastavljam kretanje u duhu slavlja mog novog praznika, Dana umjetnosti, ali o tome pišem sljedeći put.

Lijep pozdrav i veliki osmjeh!