Sedona i Jerome

Arizona me opčinila već na samom početku i nikako da skine čini sa mene. Putujem južno od Grand Canyon-a prema Sedoni i usput još samo skupljam čini koje na mene bacaju, čas šuma, čas potok, čas rijeka, i naravno, neizbježne crvene stijene formirane bilo kao kauboj sa svojim obaveznim šeširom, bilo kao cijela grupa ljudi koja se našla tu isključivo s jednom namjerom, da nadgleda svoju lijepu zemlju.

Zaustavljam se na Oak Creek Canyon-u. Voda pjenuša i osvježava umorne kauboje, koji, ma koliko to željeli, ne smiju se predugo zadržati, jer moraju jahati dalje, što dalje od potjere.

 Dakle, kao pravi kauboj, prašnjav i iznuren, na žednom i umornom konju, stižem u Sedonu, sretan što sam izbjegao potjeru, koja je počela još u Texasu, nastavila se preko New Mexica, sve do Arizone, gdje sam potjeri, bar na kratko, uspio zametnuti trag, i evo me sad, spreman za užitak i odmor, u gradiću koji je obojen najljepšim bojama zemlje crvenice i ružičastog behara. Ovdje je vrijeme stalo. Kauboji šetaju okolo u svojim čizmama i šeširima, timareći konje, za kojima će se uskoro dizati prašina. Skulpture plešu kaubojske plesove u gradiću nad koji su se nadvila, meni sad već dobro poznata, crvena brda Arizone, i čuvaju ga od promjena, udahnuvši mu duh prošlosti i vremena kad se nigdje nije žurilo, kad su se ljudi uzajamno poznavali i pozdravljali laganim naklonom i dizanjem šešira.

Osvježio sam se u jednoj od mnogobrojnih kafanica Sedone i naravno, napojio žednog konja prije nego što nastavim put. Zaista, cijelo vrijeme imam osjećaj da sam se vratio u vrijeme divljeg zapada, gdje vlada zakon jačeg, a ja sam prekaljeni kauboj sa reputacijom snage i vještine, koja me prati gdje god da dođem. Čujem tišinu, tišinu koju će uskoro razbiti prasak kolta u najavljenom dvoboju. Sedona me oduševila, upravo na taj kaubojski način i napuštajući je, pakujem sve lijepe slike iz nje.

Bježim dalje od potjere, jer nikad se ne smijem previše uljuljkati u vlastitu sigurnost. Zaustavljam svog konja svako malo i uživam u prelijepim vidicima, koji mi daju snagu da nastavim dalje. Čisto da zavaram potjeru, svratim u Cottonwood, ali tu se ne namjeravam zadržati, samo projašem kroz uspavani gradić i idem dalje, u Jerome.

Jerome se nalazi na nadmorskoj visini od 1600 metara, pa računam da potjeri neće biti lako da me tamo slijedi. Namjeravam se sakriti u Ghost Town, ali tek nakon što se sretnem sa starim prijateljima u saloonu i nakon što nešto pojedem u jednom od restorana. Naime, hrana u Jerome-u je odlična. Neću zaboraviti otići na neku izložbu, jer ovaj gradić je poznat po svojim galerijama i umjetnicima.

Jerome je osnovan 1883. godine. Osnovao ga je investitor iz New Yorka, koji je odlučio financirati rudnike u ovom gradiću. Rudnici bakra, srebra i zlata su, punih 70 godina, ne samo donosili milione dolara, nego su i učinili da se grad naseli ljudima koji su dolazili raditi ovdje. Vrlo brzo postaje kolijevka mnogih poroka, između ostalih, kocke i prostitucije. Jerome je, 1903. godine, u New York Sun-u osvojio prvo mjesto na ljestvici ozloglašenih gradova.

 Rudnici se počinju zatvarati kad je cijena bakra drastično pala, a posljednji je zatvoren 1953. godine. Radnici napuštaju grad i krajem pedesetih stanovništvo je dostiglo nanjižu cifru u historiji Jerome-a, tad ga je naseljavalo svega pedeset ljudi. Danas je Jerome turistička i umjetnička destinacija sa svojih tridesetak galerija i parkom u kojem umjetnici izlažu na otvorenom kad je lijepo vrijeme.

Stižem u Jerome prilično umoran, ali i zadovoljan. Dignem pogled prema nebu i pomislim kako je čak i nebo nad Arizonom nešto posebno. Uskoro se spušta noć i ja se spremam na spavanje, još uvijek ushićen ljepotom Arizone i današnjim izletom, koji je bio neka vrsta vremeplova, a sutra, sutra je novi dan i opet vrijeme za kretanje, jer upravo kretanje je moj cilj.

Lijep pozdrav i veliki osmjeh!