Danas idem na Anjuna Beach. Svake srijede se ovdje održava buvljak koji su još davnih sedamdesetih godina startali hipici, bivajući prisiljeni prodavati svoje stvari kad bi im ponestalo novaca. Buvljak na Anjuna plaži je postao turistička atrakcija i mjesto gdje možete donekle osjetiti oživljene duhove hipi-vremena, koje je poput dinosaurusa bilo osuđeno na izumiranje, ali uvijek uspje zagolicati maštu, koja na neki način želi održati u životu san o slobodi, ljubavi i jednakosti.
Došavši u šarenilo indijske ponude, zaključim kako su sve pijace na svijetu iste, a opet svaka ima vlastitu energiju i ritam. Nije rijetkost vidjeti zapadne turiste kako prodaju stvari, tu se ništa nije promijenilo, još uvijek je moguće ostati bez novca i još uvijek ostaje stari dobri način odlaska na pijacu i pokušaja zarade na taj način. Ni Anjuna Beach nije bolja od moje, sad već pripitomljene Calanguta plaže. Ja, poput Malog princa, volim pripitomiti stvari na mojoj planeti, tad ih više osjećam i više volim.
Anjuna plažu su otkrili hipici kad su došli u Gou, tražeći svoje mjesto pod suncem. Još iz tog vremena je stekla reputaciju narkotika- raja, pa je i danas bije taj glas. U posljednje vrijeme policija pokušava učiniti sve da spere tu ljagu s njenog imena, ali još uvijek je droga relativno lako dostupna. Tu se održavaju «trance party», zabave koje nude ujednačene ritmove techno muzike. Ovaj monotoni techno ritam je ustvari iritantan i može biti stimulativan samo uz pomoć LSD-a, tako je to izrazio jedan od učesnika desetočasovnog, bjesomučnog plesa sa grupom svojih srodnih duša, koje vjerovatno više nikad u životu neće vidjeti, a ja sam odlučio da mu povjerujem.
Nakon što sam napravio svoj prvi pijačni krug, osjetim staršnu žeđ i sjednem u restoran nešto popiti. Sjedeći u ugodnoj sjeni i slušajući ritmove Bob Marleyeve muzike u izvedbi par muzičara razmišljam šta ljudi uopće žele od života. Zar im nije dovoljan život sam da ih opije? Zar nemaju dovoljno mašte koju mogu upotrijebiti i vidjeti sve boje i sva svjetla ovog svijeta? Moraju li za to upotrebljavati opojna sredstva? Da li je za to kriva ljudska priroda koja se nikad ne može zadovoljiti ponuđenim? Da li je asketizam način borbe protiv vječne pohlepe? Da li je možda jedini način pobjede moksha, oslobađanje od ponovnog rađanja? Opet pregršt pitanja na koje moram tražiti odgovore ili se jednostavno pomiriti s činjenicom da na neka pitanja nema odgovora. Napravim još jedan krug po pijaci prateći mamu u njenoj potrazi za savršenom indijskom torbom i odlučim provesti ostatak dana tražeći lokalne hramove u kojima uvijek mogu naći opojno sredstvo za život.
Prvi hram na koji sam naišao je Shivin hram. Trenutno je zatvoren, ali ja se zadovoljim skulpturom ispred hrama koja predstavlja Shivu, njegovu ženu Parvati, i njihovog sina Geneshu, kako jašu na Nandi, Shivinom prevoznom sredstvu, biku. Razmišljam o sličnosti hinduističke slike stvaranja svijeta i Big Bang teorije. Prema hindu vjerovanju ovo nije ni prvi ni posljednji univerzum. Brahma, kao stvaralac odradi svoje, tj.stvori univerzum po nalogu Brahmana, a onda na scenu stupaju Shiva, rušilac i Vishnu, čuvar, graditelj.
Big Bang teorija i nuklearni fizičari našeg vremana govore o singularitetu, odakle je najvjerovatnije sve poteklo, baš kao od Brahme, i to velikom eksplozijom, dakle destruktivnom snagom, za koju u hinduizmu stoji Shiva, a koja je takođe neophodna u procesu stvaranja, baš kao i konstruktivna, koja na scenu stupa kasnije, u hinduizmu, u obliku boga Vishnu. U cijeloj Indiji postoji samo par hramova posvećenih Brahmi, on je najmanje obožavan, najvjerovatnije zbog toga što je najmnaje aktivan, jer između svakog stvaranja svijeta, kad on djeluje, prođu milijarde godina. Za razliku od Brahme, Shiva i Vishnu su aktivni cijelo vrijeme.
Koliko god hinduizam djelovao kao politeistička religija ipak negdje govori o jedinstvu i ulasku svega u Brahman, svjetsku dušu, odakle sve i počinje, uostalom. Dakle na jedan način bi se mogla posmatrati i kao monoteistička, sve počinje i završava Brahmanom. Atman je individualna duša čiji krajnji cilj je da se sjedini sa Brahmanom. Opet ne mogu a da ne pomislim na Univerzum, njegovo stvaranje, eksplodiranje i ekspandiranje, a potom ponovno implodiranje, baš kako to hinduizam predstavlja. Jedno je sasvim sigurno, i jedna i druga teorija su jako komplicirane, pune misterije i mistike koja može da zabavi i ponese sve duše ovog svijeta, i to bez opojnih sredstava. Posjetim još par hramova, u jednom od njih obojim crvenu tačku na čelu, znak da sam bio u hramu i znak da ću dobiti zaštitu dotičnog boga, bar neko vrijeme.
Slonovi, ljudi, psi, krave, svi imaju mjesto pod indijskim suncem i svi ruku pod ruku učestvuju u izgradnji i mikro i makro kosmosa, zajedno sa mnom, koji već prilično iscrpljen dođem na još jednu plažu, Baga Beach i nakon što gledam veličanstveni zalazak sunca, i nakon što zaključim da je moja pripitomljena plaža najbolja, zaspem potpuno prilagođen uslovima zemlje u kojoj boravim. Sutra nastavljam kretanje, s ciljem, bez cilja, a do tada,
