Tarzan

Vrijeme je za novi pokret. Ovog puta ću se igrati Tarzana, pa ću se uputiti u džunglu, istina džipom, a ne lijanama, ali cilj opravdava sredstva. Tresući se po izrovanim putevima, koje jedva i džipovi savladavaju, putevima kojima se još samo krijumčari kreću, u pokušaju da zaobiđu vlasti u krijumčarenju alkohola, kojeg prenose u susjedne države, jer Goa ima liberalne alkoholne zakone i jeftin alkohol, posmatram rastinje oko sebe i kao i obično, razmišljam. Razmišljam o tome kako se sva podneblja pokušavaju opiti ponuđenim, pa ni Indija nije izuzetak, ovdje se pravi alkohol od indijskih oraha, onog čega ona ima u izobilju.

Prašnjav, ugrijan i već pomalo umoran od odskakanja sa sjedala, dospjem konačno na cilj, gdje me veselo dočekaju majmuni, željno čekajući kikiriki. Ponudim im hranu zatvorene šake i uživam gledajući ih kako mi je otvaraju, prst po prst, da bi vrlo vješto uzeli kikiriki iz nje. Potom odu, pa opet svako malo dođu do mene. Pričam s njima jezikom prirode i života i savršeno razumijem da i oni vole život, baš kao i ja. Raduju se svakom novom danu, hrani, vodi, igri, suncu, rađanju. Gledam majku s bebom kako vješto skače držeći svoje čedo i ne mogu a da se ponovo ne poklonim životu, u svakom njegovom obliku.

Uskoro se ukaže prekrasan prizor pred mojim očima, i ja se osjećam potpuno kao Tarzan, sam na svijetu, okružen veličanstvom prirode koja me stalno podsjeća na veličinu i moć moje velike domovine, kugle zemaljske. Vodopad rijeke Mandovi, Dudshagar se obrušava niz stijene u bazen koji Tarzana poziva na osvježenje nakon napornog puta kroz džunglu. Sunce peče nemilice, pa pjenušanje vodopada odzvanja u mojim ušima kao najljepša muzika obećanja. Skinem se na brzinu i poželim uskočiti u vodu, ali tu zastanem. Voda je hladna kao led, a mene je već Arapsko more uspjelo razmaziti svojim visokim temperaturama, pa mi ovo ponuđeno osvježenje u džungli izgleda gore nego što jest. Ali ja ne odustajem tako lako, ovdje sam da budem Tarzan, bar za ovaj dan i to ću i biti. Stisnem zube i uskočim u hladnu vodu. Poslije prvog šoka je užitak potpun. Tek sad mi je jasno koliko je Tarzan morao uživati u svom načinu života. Voda, reska poput žileta, otklanja sav umor i svu nakupljenu prašinu. Približim se vodopadu želeći otkriti njegovu zaglušujuću buku. Vičem, pokušavajući se nadjačati s njim, ali mi to ne uspjeva i ja se samo prepustim njegovoj snazi na način na koji se čovjek prepušta moćnijem od sebe.

Vrijeme je za povratak. Krećem se lagano nazad ka džipovima, praćen majmunima, koji još uvijek očekuju da im ponudim njihovu poslasticu, ali ja, na žalost, nemam više. Kako sam mogao zaboraviti na povratak? Zašto sam im dao sve u istom navratu? Valjda će mi ovo poslužiti da nešto naučim za drugi put.

Prešli smo u autobus. Lokalni vodič nas vodi na ručak, a onda ćemo jahati slona. Ručak je dobio prolaznu ocjenu, mada sam jeo i bolje stvari. Hrana mi inače nikad nije prioritet, sve što je jestivo, jestivo je. Tu sam proveo neko vrijeme sa zečevima vlasnika restorana, jer sam najmlađi posjetilac, pa sam dobio privilegiju da zavirim iza kulisa. Boraveći u restoranu i pijući coca-colu razmišljam kako sam malo skrenuo sa Tarzanovog puta i vratio se u civilizaciju, ali pomislim kako ću uskoro ponovo biti pravi Tarzan. Nasmiješim se bijelom zecu što me pokušava odvesti u zemlju čudesa i obećam mu da ću mu se pridružiti nekom drugom prilikom, jer sad na mene čekaju druge, veće životinje.

Ručak je uskoro završen i sjedeći ponovo u autobusu gledam kroz prozor sela što promiču i pokušavam što više saznati iz ovih kaleidoskop-slika. Vidim džamiju u jednom selu i opet pomislim na indijsku šarolikost, meni tako blisku i dragu. Prolazimo kroz selo gdje ugledam žene što čiste toalete i pomislim na onu stranu Indije koja mi je strana, dakle, kaste, a naročito ljude koji stoje izvan kasta, ljude zvane nedodirljivi.

Kastaški sistem datira još iz prijevedskog perioda. Stvari se mijenjaju svugdje, pa i u Indiji, ali jedan konzervativan, zatvoren sistem vjerovanja u vlastite (ne)zasluge u prethodnom životu ne dozvoljava tim promjenama da uzmu maha, mada ja vjerujem da ekonomija rješava dosta toga, problem je što nedodirljivi nemaju novca da školuju svoju djecu i time ih udalje iz ove nepravde i zla nanesenog generacijama ljudi. Iako je vjerovanje u reinkarnaciju došlo kasnije od podjele u kaste, na neki način je pomoglo da se kaste učvrste i održe do današnjih dana, uprkos činjenici da su zvanično ukinute 1950. godine.

Uskoro smo kod slonova i ja ih gledam iz svoje male perspektive. Ponovo osjetim divljenje. Prekrasne životinje! Odaju moć i svojom veličinom i spremnošću da se potčine. Drže se onoga ako si veliki i jak moraš biti i dobar, pa dozvoljavaju ljudima da ih ukrote i jašu. Popnem se i ja na slona sa neke vrste tornja, specijalno sagrađenog u te svrhe i krenem u avanturu, koja bi se možda najbliže mogla opisati kao slow motion zemljotres. Grdosija lagano hodi po zemlji spuštajući svoje ogromne noge, jednu za drugom, pokretom sigurnosti, veličine i nadmoći nekog ko se ničega ne boji. Nisam znao da su slonovi dlakavi, a kad sam to saznao pomislim koliko toga ja još ne znam o ovom čudu zvanom život i koliko toga mi još ostaje da saznam. Da imam stotinu života, ne bi mi bilo dovoljno, možda odatle dolazi vjera u reinkarnaciju, iz potrebe da se što više sazna, a za to jedan život nikako ne može biti dovoljan, samo ljudi uvijek sve izokrenu i pretvore u vlastitu negaciju, možda iza svake prvobitne ideje stoji pozitivna misao. Pozdravljajući se sa svojim džinovskim prijateljem i završavajući ovaj dan spoznaje, odlučim da ću u to vjerovati dok se suprotno ne dokaže. Još uvijek mi ostaje nešto na čije dokazivanje ne moram čekati, nešto u što čvrsto vjerujem, a to je kretanje, moj cilj bez cilja samog. Do sljedećeg kretanja!

Lijep pozdrav i veliki osmjeh!