Danas me put vodi u Panjim, glavni grad Goe. Goa je bila portugalska kolonija cijelih 450 godina, sve do 1961, pa su portugalski uticaji vrlo očiti. Vozimo se preko Stare Goe u kojoj dominira velika crkva i trg pun cvijeća. Crkve Stare Goe su pod UNESCO zažtitom, lijepe su i raskošne, ali pomislim kako ovaj dio Goe nema ništa sa Indijom. Srećom nisam tu dospio. U portugalsko doba je to bio glavni grad i administrativni centar, a sada ja samo podsjetnik na jedno prohujalo vrijeme. Grad je uništen kolerom i tad se glavni grad preselio u Panjim.
Sadašnja turistička atrakcija i indijsko svjedočanstvo o prihvatanju različitosti okrzne me pogledom u prolazu i ja nastavljam dalje zaokupljen mišlju da se nalazim u zemlji koja obuhvata cijeli šareni svijet religija. Ustvari je to njen najzdraviji puls, njena dinamika koja privlači poput magneta i fascinira mnoge ljude, a naročito mene. Dalje razmišljam o tome kako je čak i Indija podlegla zlu netolerancije, zlu nametnutom izvana, nametnutom politikom starom koliko svijet i vijek, naime zavadi pa vladaj, i kako je čak i zemlja koja počiva na različitosti, postala žrtvom nacionalizma i ekstremizma koji ruši bogomolje i rješava probleme upravo na suprotan način od onog koji je čuveni indijski otac, Mahatma Gandhi propovijedao.
Uskoro se nađem u mjestu iz kojeg polazi brodić za Panjim. Brodić vozi često, svakih dvadesetak minuta i besplatan je. Prije nego što se ukrcam odlučim posjetiti sikh hram koji se ukazao preda mnom u svoj svojoj raskoši i ljepoti. Izgleda poput kakvog dvorca u kojem spava princaza i čeka da je princ probudi. Dvorac je djevičanski bijel, velelepan i naprosto poziva putnika namjernika kao što sam ja. Tom pozivu naravno ne mogu odoljeti, a negdje možda duboko u meni postoji nada da sam upravo ja taj princ koji budi princeze. U hramu je potpuno tiho, ali uskoro se pojavi čovjek koji nas je spreman provesti kroz hram i pokazati nam njegovu isto tako velelepnu unutrašnjost. Pogled je veličanstven, naprosto nudi duhovnosti krila i ja osjetim onu uzvišenost i mir svojstven svim bogomoljama. Sikhizam je sinkretska religija, nastala u 16. vijeku mješanjem uticaja islama i hinduizma. Od islama je preuzela vjeru u jednog boga, a od hinduizma je uzela vjerovanje u reinkarnaciju. Sikhizam je religija koja počiva na jednakosti, dakle, odbacuje kastaški sistem, a isto tako zabranjuje uzimane alkohola i droga. Osnivač je guru Nanak, a nakon desetog gurua, njegovu ulogu je preuzela (sveta) knjiga. Najčuveniji i najstariji sikh hram je Zlatni hram i nalazi se u Amritsaru.
Nakon ugodne šetnje po hramu čekam brodić u lučici i posmatram Indiju oko sebe. Turista skoro uopće nema, a sariji promiču pored mene poput slikarske palete boja. Boja, boja svuda oko mene!Uživam u indijskom koloritu iz trenutka u trenutak. Vožnja brodom traje svega desetak minuta i uskoro se iskrcavamo u Panjim. Prvi dojam je neindijski i samim tim nezanimljiv. Očekivao sam više od glavnog grada, a to je uvijek opasnost, često se velika očekivanja ne ostvare. Nastavljam lutanje tražeći elemente Indije i pronađem ih tu i tamo u obliku jarko obojene kuće, žrtvovanog cvijeća nekom božanstvu ili autobusa za kojim neko potrči. Evropski uticaji su očiti u arhitekturi, velikim parkovima i širokim ulicama.
Pronađem neku vrstu pekare, nakupujem sve vrste ponuđenih peciva i radoznalo probavam nove okuse, i dalje radoznalo razgledajući sve oko sebe. Uskoro prepoznam Indiju kakvu sam došao vidjeti. Život korača u svom istočnjačkom ritmu, a boja me ponovo razveseli. Pogled mi privuče prodavničica živežnih namirnica. Zaključim da su čak i jaja ovdje šareno upakovana, pa i ona doprinose obojenosti Indije na taj način. Ja volim boju i nedostaje mi u mojoj svakodnevnici. Razmišljam kako je Indija krajnje inspirativna dok fotografišem ovaj obojeni život oko sebe i pomislim kako bih rado bio slikar i naslikao ove lijepe žene u ovim lijepim sarijima živih boja.
Vraćam se iz Panjima umoran i zadovoljan. Idem laganim korakom ka svom novom domu i ugledam kravu kako pase cvijeće ispred jedne prodavnice suvenira. Čini se da je i ona dio dekora, ovako crno-bijela i uklopljena u okoliš. Znam da je krava sveta životinja ovdje, ali nikad nisam razmišljao šta to podrazumijeva. Naravno, sveta životinja ne znači božanstvo kome se treba klanjati, ali znači da se ne kolje. A opet ovdje u Goi možete jesti govedinu u skoro svim restoranima. Da li uvoze meso ili pak kolju svete životinje? Pitam se ko brine o ovim kravama na kraju dana kad je zabava gotova. Šetaju li samo okolo i pasu gdje stignu? Ali krave treba musti, koliko je meni poznato. Ko to obavlja? Može li je pomusti ko god hoće? Da li ih iko posjeduje ili su one krave lutalice kao psi? Već sam ih vidio duž puta, a vidio sam ih i na plaži. U Indiji je život svet. Svaki oblik života zaslužuje poštovanje, između ostalog zbog vjerovanja u reinkarnaciju. Uvijek imam toliko pitanja koja me muče i uvijek moram tragati za odgovorima, ali to je možda najuzbudljiviji dio mojih putovanja.
Krave se vraćaju svojim vlasnicima. Mogu pasti slobodno i šetati se slobodno. Ljudi im često ponude hranu u svojim domovima, odnosno ispred njih, ali na kraju dana je ipak pojedinac odgovoran za njih. Sa ovim odgovorima o svetim indijskim kravama idem spavati i sanjati još boja i još života, a sutra nastavljam svoje kretanje, jer ono je uvijek bilo i uvijek će biti moj cilj bez cilja samoga.
Lijep pozdrav i veliki osmjeh!
