Ovdje je sve nenametljivo. Plaže, inače nisu moja omiljena mjesta gdje mogu boraviti po cijele dane izležavajući se i ne radeći ništa, ali ova će biti izuzetak. Smjestim se na jedan od ležaja sa suncobranima od palminog lišća i posmatram ljude oko sebe. Većina je zabavljena vlastitim mislima i vlastitim pogledima u daljinu. I ja se odlučim za istu aktivnost gledajući more iz sjene koju mi nudi osušeno palmino lišće.
Na plaži stvari funkcioniraju na način da neke vrste kafeterija-restorančića (schak) nude svoje ležaljke pod uvjetom da se kod njih pije i jede. Prosto savršeno rješenje koje doprinosi opuštanju, naročito kad se uzme u obzir da su ljudi koji rade u tim shackovima vrlo susretljivi i ljubazni, ali ne i nametljivi. Naravno, nije na odmet spomenuti da je sve vrlo jeftino i da misao o skupoći ne remeti užitak. Uskoro se osjećamo domaćim u svom shacku koji nudi debelu hladovinu, i u pijesku školjki do mile volje. Počinjem uživati sve više i više u ovoj jedinstvenoj atmosferi.
Potpuno razumijem zašto su hipici odabrali Gou kao Meku svog vremena. Goa ima dovoljno Indije, kako ću i sam uskoro otkriti i dovoljno plaže na kojoj se komotno može živjeti, bar ovaj nemonsunski period godine. Monsunski period traje negdje od maja do septembra. Slušam lokalno stanovništvo kako s ljubavlju i čežnjom priča o monsunima i pitam se da li su umorni od turista ili od vrućina, vjerovatno od turista, jer je toplo i u tom kišnom periodu godine. Dobio sam želju učestvovati u monsunskoj Indiji. Jednog dana, kažem sam sebi i uputim se u valove koji pjenušaju kao da će se Afrodita svakog trenutka pojaviti iz njih. Uskoro naučim vještinu ulaska u pjenušavo more i uživam na ogromnim valovima koji me nose kao orahovu ljusku. Osjećam se poput Palčića, ležeći tako na leđima na svom malom kolutu koji, na neki samo njemu znani način, odoljeva valovima i ne da im da me uzmu u svoje ogromne čeljusti i poklone Arapskom moru u Indiji
Izležavam se tako na plaži kad ugledam svog malog susjeda sa školskom torbom na leđima Došao je na ručak u naš mali shack. Pozdravim ga bivajući sve sigurniji da ću i ja ići u indijsku školu jednog dana. Uskoro je vrijeme za zalazak sunca koji je jednostavan i veličanstven istovremeno. Posmatrajući zalazak sunca nametne mi se misao da u Indiji baš ništa ne moraš, niko ne postavlja nikakve zahtijeve pred tebe, ali jedno apsolutno moraš, moraš gledati zalaske sunca. Tonem zajedno sa suncem u morski bezdan i ponovo mi iskrsne slika hipika i njihovog vremena u Goi kad su zahvaljujući drogama imali vjerovatno još intenzivniji doživljaj intenzivnog, ali ja se ne bih mijenjao s njima, moj doživljaj je savršen, upravo ovako trijezan i trezven.
Noć se spustila brzo i neočekivano. Odlučio sam malo istaržiti mjesto gdje sam dospio prstom sudbine, pa se uputim mračnom ulicom gdje se nalazi moj privremeni dom i pomislim kako bi bilo dobro da sam spakovao baterijsku lampu, ali nisam, i sad posrćem u mraku, ali to me ne obeshrabruje. Prolazim pored baraka u kojima sam još jutros boravio i pomislim kako je dobro što su tu, jer nešto malo svjetlosti dopire iz poneke od njih.
Prvo što sam ugledao izlazeći na glavnu, osvjetljenu ulicu je hram koji se doduše renovira, ali saznam da se uskoro sprema njegovo otvaranje i svečanost povodom toga. Volim hindu mitologiju, jer je prepuna šarenila i mogućnosti poput najljepšeg svijeta bajki, a ne nedostaje ni okrutnosti, baš kao i u tom svijetu.
Prođem pored hrama i uputim se prema restoranima. Odlučim se za najveći i najposjećeniji restoran te večeri, jer sam saznao da ima neki program, a i nije neka velika ponuda autentičnog indijskog, sve je manje više prilagođeno turistima. Hrana je odlična. I ona je prilagođena turistima, dakle nije previše začinjena i previše indijska, a ipak nudi okus Indije. Dok jedem posmatram plesače, gutače mačeva i žonglere vatrom i uživam u svojoj prvoj turističkoj indijskoj noći. Uskoro je vrijeme za spavanje, a poslije toga nastavljam svoje kretanje s ciljem bez cilja samoga.
Lijep pozdrav i veliki osmjeh!
