Calangute

Sjedim u nekoj vrsti indijskog doma u Calangute i posmatram bebu položenu direktno na zemljani pod. Nama je ponuđena šarena deka, najvjerojatnije njena. Kad su mi se oči doviljno navikle na mrak radoznalo kružim pogledom po ovoj minijaturnoj prostorijici u kojoj živi četvoro ljudi, istina privremeno, kako sam poslije saznao, ali opet je šokantno. U ovim improviziranim barakama se živi u sezoni. Goa je turistička, pa ljudi dođu iz raznih krajeva zbog posla.

Posmatram ovaj jednostavni enterijer. Sve je uredno pometeno i složeno na svoje mjesto. U jednom ćošku stoji malo kuhalo na plin i par šerpica, u drugom ćošku gomilica nečeg pokrivenog, najvjerovatnije odjeća, a na nekoj vrsti gajtana iznad nas visi sijalica, neupaljena. I to je sve. Zaključim kako se i tako može živjeti, potpuno bez stvari, potrebnih i nepotrebnih, čak ni beba nema igračaka.

U to naša domaćica iznese gomilu prekrasnog, šarenog indijskog nakita i ponudi mamu. Mama je sad dovedena u mat-poziciju, dakle, sve ovo jesu kulise u svrhe prodaje. Tu se malo osjetimo prevareni i lecnemo se oboje, ali na kraju pristojnost pobijedi i mama kupi jednu narukvicu. Pokazalo se da je platila pet puta više, ali na kraju krajeva šta drugo rade trgovački centri? Zašto se tamo ne osjećamo prevarenim, iako plaćamo proizvod desetine puta skuplje? Ipak je sve samo posao i ništa više.

Pomalo pokvarenog dojma o mogućnosti ljudske iskrenosti bez zadnjih namjera, ali još uvijek odlično raspoloženi i spremni na nove, uzbudljive doživljaje, pozdravimo se s našom domaćicom i uputimo se prema plaži. Goa je čuvena po svojim mnogobrojnim plažama. Još uvijek je rano i na plaži nema nikoga. Sviđa mi se ovo što vidim i u u trenutku shvatim da Calangute nije bez razloga jedna od najčuvenijih plaža u Goi. Pred mojim očima se ukaže ogromno prostranstvo žućkastog pijeska u koje noge upadaju na svom putu prema pobješnjelom moru što uporno šalje svoje valove u neravnopravnu borbu sa obalom.

 Sjednemo na pijesak onako obučeni i dozvolimo valovima da nas udaraju. Osjećaj je nestvaran, more toplo, pretoplo, uljuljkuje nas u snove o slobodi, snove koji su, čini se, relativno lako ostvarivi u Indiji. Ovdje ćemo ostati, zaključimo i ja i mama skoro istovremeno, i smijući se ustanemo da bi se dali u potragu za nekim hotelom ili pansionatom gdje ćemo se bolje osjećati nego u onom dosadnom neindijskom hotelu.

Na samom izlazu sa plaže koju napuštamo u društvu svinja, očigledno su i one dobile želju da se prošetaju po mekoći jutra, ugledamo jedan mali hladnjak s krovom od osušenih palminih listova u dvorištu poluzaklonjenom rastinjem u kojem domiiniraju kokosove palme i odlučimo da ćemo tu pitati za smještaj, Djeluje pitomo, egzotično i autentično. Ima mjesta, saznamo nakon što smo prvo popričali sa jednom Njemicom koja je u miru doručkovala kad smo je mi prekinuli svojim pitanjima. Pokazalo se da ona tu živi duže vrijeme i da se vraća svake godine. Svog, sad desetogodišnjeg sina upisuje u indijsku školu još od prvog razreda, pa svake godine provode tu bar pola godine, Ostatak vremena se svađa sa njemačkim vlastima koje ne dozvoljavaju takav način školovanja, ali ona veli da su ipak dobitnici i ona i njeno dijete, čak iako je morao ponoviti neku godinu i na taj način dospio u niže razrede u svojoj njemačkoj školi. Ja se složim s tim i naravno, odmah i sam dobijem ideju da i ja tako radim, pola godine škole u Indiji, pola u Švedskoj, zašto da ne, ali o tom ću razmišljati kad za to dođe vrijeme.

Sobe su skromno namještene, ali prostrane, sa kupatilom i balkonom koji gleda na more. Cijena je više nego prihvatljiva ako je uporedimo sa cijenom hotela u kojem smo odsjeli prethodnu noć, a ni ona nije bila neprihvatljiva. Više se ne sjećam tačnih iznosa, ali ovakav smještaj zaista ne traži dubok džep. Ovdje ćemo provesti svoju prvu nedjelju, odlučimo dok tata još uvijek čvrsto spava.

S tom mišlju i dobrim vijestima o smještaju odem probuditi tatu. Prolazim opet pored baraka koje me na neki način fasciniraju, možda zbog tog što razbijaju sliku turističkog mjesta kakvo Calangute jeste sa svojim raskošnim restoranima, možda zbog osmjeha ljudi što tu žive i zaključim da je Indija ipak uvijek Indija. Njena turistička mjesta nisu stereotipna i u svakom trenutku ste svjesni da je Indija oko vas. Nastavljam svoje kretanje s ciljem bez cilja, očiju raširenih od radoznalosti, želeći upiti cijeli svijet.

Lijep pozdrav i veliki osmjeh!