Padnu mi na um svi Britanci pioniri u susretu sa ovom zemljom. Ja odlučim biti otvoren za njene različitosti već u samom startu i odlučim se ne zgražati, poput konzervativnih Engleza, nad svim što je različito. Onda putovanja potpuno gube svrhu i u tom slučaju je najbolje ostati kod kuće. Srećom, sa mnom to nikako nije slučaj, ja ustvari volim različito i egzotično, što različitije i egzotičnije to bolje. Iz tih razloga ne volim predugo boraviti kod kuće, suviše je neegzotično.
Siguran sam da će mi se Indija svidjeti. Ipak sam bio oprezan i za početak odabrao Indiju light, ili Indiju za početnike, kako često nazivaju Gou. Možda sam ipak premali za podrobnije exploatiranje neizmjernog bogatstva Indije. Možda nije loše početi s nečim tako ogromnim u malim porcijama. Nakon svih pročitanih upozorenja o nehigijeni, mogućnosti trovanja, mučnini, bolesti ovoj, bolesti onoj i još milion malih i velikih stvari, čak i ako sve to uzimam sa debelom sumnjom, ipak ostane doza straha, pogotovo kad se uzmu u obzir moje godine i još uvijek neizgrađeni imunitet, ali odlučim ne razmišljati o tome. Radoznao i otvoren za sve novo uživam u osjećaju predstojećeg i jedva čekam da to predstojeće počne.
Noć je i ne vidim baš nešto mnogo od očekivane egzotike u okolini aerodroma. Nisam još odlučio da li ću u sjevernu ili južnu Gou. Pustiću slučaju da odluči. Prvi autobus koji dođe neka me vozi na suđenu destinaciju. Volim takve igre, volim da neko ili nešto drugo odluči za mene, na taj način biva još uzbudljivije. Sjeverna Goa, Calangute je moje odredište. Prenoćim u nekom, na brzinu odabranom hotelu, još uvijek ne shvatajući da sam u Indiji. Plavi bazen i prilično dosadna arhitektura hotela ne obećavaju ništa uzbudljivo, i ja se skoro pokajem što nisam odabrao indijskiju Indiju. Sutra je novi dan, pomislim, sutra će valjda biti bolje, sad ću samo spavati i odmarati. Zaspao sam snom pravednika, umoran od neegzotičnog dolaska u egzotično.
Zora me probudila ranije nego što sam očekivao. Ja i mama se iskrademo u prvu jutarnju šetnju otkrivanja okoline. Mislim da se ništa na svijetu ne može porediti s tim. Uzbuđenje otkrivanja nepoznatog se jedino možda još može mjeriti sa pronađenim kovčegom blaga čije sadržaje tek treba otkriti. Prvo što smo ugledali su sklepane barake, ako se to uopće može tako nazvati, barake od kartona, cerade, ostataka odjeće, ja u svom jeziku nemam riječ za to, ali u ovoj slici prepoznajem Indiju. Nisam baš sasvim siguran da li su to kulise za turiste ili prava Indija, s obzirom da znam podatak da je Goa ekonomski najstabilnija država Indije. Ne znam šta da vjerujem, ali u svakom slučaju je interesantno. Još nisam potpuno sredio utiske i pomalo sam zbunjen ovom slikom U to mi na um padne cinična misao da je možda lakše biti sirotinja u toplim krajevima, bar ne moraju brinuti o grijanju.
Stanovništvo ovog naselja se još nije probudilo, kako izgleda i ja uživam razgledajući ovaj način života u miru i tišini. Nisam čestito ni završio misao kad se otvoriše platnena vratašca laganim dizanjem tkanine i pojavi se žena sa bebom u naručju. Ljubaznim osmjehom nas pozdravi, a bijeli zubi zablješte sjajem dragulja. Mi pozdravimo, takođe sa osmjehom i nastavimo dalje kad je opet čujemo da nas zove. Poziva nas u svoj dom. Radoznali, kakvi jesmo, prihvatimo poziv bez oklijevanja i uskoro se nalazimo u mračnoj prostorijici, sjedeći na zemljanom podu i čekajući da nam domaćica, na vlastito insistiranje, napravi chapatu, vrstu uštipaka. Prolaze mi kroz glavu sva upozorenja o trovanju hranom, ali što iz pristojnosti, što iz radoznalosti uzmem chapatu i pojedem i evo, nisam se otrovao, nije me ni stomak zabolio, samo sam pojeo svoj prvi doručak u Indiji, i to vrlo ukusan.
Nastavak slijedi!
Lijep pozdrav i veliki osmjeh!
