Bugojno

Sjeti se Barbara

I ne zaboravi

Tu mudru i radosnu kišu

Na tvom sretnom licu

Taj sretni grad

Tu kišu po Kalinu

Po ulicama Bugojna

Po Vrbasu
Po autobusu za Sarajevo


Ooo Barbara
Kakva budalaština je rat
Šta je sad s tobom
Pod ovom kišom od gvožđa
Od vatre od čelika od krvi
I onaj što te stezao u zagrljaju
Strasno
Da li je mrtav nestao ili živ
Ooo Barbara
Stalno pljušti nad Bugojnom
Kao što je pljuštalo nekad
Ali sve to sad nije isto i sve je uništeno
To je pogrebna kiša grozna i očajna
To više nije ni pljusak
Od gvožđa čelika i krvi
To su sad samo oblaci
Što crkavaju ko štenad
Štenad što promine
Vodenim strujama duž Bugojna
I odlazi da gnjije negdje daleko
Daleko strašno daleko od Bugojna
Od kojeg sad nije ostalo ništa

Ja nisam ovako pesimističan kao Prevert ili je, za razliku od Bresta, možda od Bugojna ipak nešto ostalo. U jednoj stvari se sasvim sigurno slažem s njim: ooo, kakva budalaština je rat!

Jednom je zasađeno stablo zla i još uvijek se ubiru njegovi plodovi, a plodovi stabla zla su brojni i nepresušni, ono ima duboko korjenje i široku krošnju. Za razliku od stabla zla, stablo dobra je nježno i krhko, teško se prima, a lako uništava, i ako želimo da preživi, onda ga moramo pomno njegovati. Svaki čovjek u svakom trenutku ima mogućnost izbora i sam bira da li će zasaditi jedno ili drugo. Ja sam već odavno odlučio da ću saditi isključivo stabla dobra, ma koliko to težak zadatak bio. U te svrhe sam naučio pjesmicu pod nazivom Tvrđava:


Ništa na svijetu se samo po sebi ne podrazumijeva
U tome niko ne treba da se snebiva
Ne podrazumijeva se ni ljubav kad se srce otvori
Ustvari svaki ratnik za nju treba da se izbori
I onda da je čuva u začaranoj gori
Ljubav se čuva danonoćno
Od svih zala što vrebaju poročno
Kad me očaj mori
Moram biti čuvar u začaranoj gori
Pokazati svima kako se voli
Brinuti se u tvrđavi o svakoj pori
I šire u cijeloj gori
Održavam dvore ljubavi
Brinem o svemu što treba da se popravi
Tvrđavu ljubavi ne želim nositi na duši
Zato neću dozvoliti da se sruši

U svom bugojanskom kretanju sam primjetio da postoji tendencija negativnosti kod mještana i vrlo često ih čujem kako kritiziraju Bugojno danas i kako žale za Bugojnom juče. Ne sumnjam da je Bugojno nekad bilo lijepo, ali šta je bilo bilo je. Koliko je meni znano povratka u prošlost nikome nema, pa ni Bugojnu, a sve se mijenja, sve prolazi. Ja, inače, vjerujem u kretanje i vjerujem da će Bugojno tek biti lijepo.

Već sad primjećujem znake njegovog kretanja, možda se još ne kreće velikim koracima, ali malim, sasvim sigurno. Dobiva boju u obliku veselih fasada koje se skladno dopunjuju cvijećem i u vrtovima i na balkonima. Prostor koji ima i koji mu omogućuje da se širi obezbjeđuje Bugojnu ogromnu prednost u bosanskim uvjetima, gdje su gradovi često zbijeni između planina. Zelenilo i parkovi čine da ovaj gradić diše čistim plućima.

Kulturnih događaja ima sve više i više. Tu je Fedra, godišnji tetarski festival, smotra folklora, dječije predstave, organizirane foto izložbe, likovne izložbe, te filharmonija koja često počasti Bugojno svojom muzikom. Sve u svemu kulturna scena Bugojna se uveliko budi i to me raduje.

Nikako ne smijem zaboraviti petak i pijacu koja me uvijek razveseli što ponudom i šarenilom, što spremnošću ljudi na spontanu komunikaciju, koja je vrlo često popraćena humorom, a meni je i jedno i drugo vrlo dragocjeno, pogotovo kad se ima na umu da živim u Švedskoj i da je u njoj takva spontana komunikacija već odavno izumrla.

Sve je u očima posmatrača i mi sami biramo pozitivan ili negativan pristup nečemu, pa tako i Bugojnu. Ja, srećom, uvijek biram miris cvijeća u odnosu na miris dima ako postoje i jedan i drugi u zraku. Dakle, što se mene tiče, Bugojno je lijepo već sad, a čvrsto vjerujem da će biti još ljepše jednog dana.

Na sreću,  ja sam rođen u vrijeme bugojanskih ruža. Ruže u Bugojnu su za mene postale simbol pozitivnog kretanja ovog grada, simbol njegove ljepote i pogleda u budućnost. Nije davno bilo, kako mi mama priča, kada u Bugojnu nije bilo ruža, kada je nju, a i mnoge druge, vjerojatno jedino razveseljavala crvena ograda koju je neko postavio poslije uništavanja svih vrsta ili možda čak i u samom uništavanju, ne znam, ali jedno znam sasvim sigurno, moja mama je zahvalna za njeno postojanje, jer je ta vesela ogradica njenoj bugojanskoj ratnoj i poslijeratnoj žalosti davala nadu.

Naravno, još puno toga smo dužni uraditi sa plodovima zla što su se raširili okolo i prijete svojom monstruoznošću, kao npr. politika aparthead-a, pa mržnja, bijeda, učaurenost, nesposobnost razmišljanja vlastitom glavom, izokrenute vrijednosti, neukus, i ko zna šta još sve ne, jer svi nosimo dio odgovornosti za svijet koji nas okružuje. Svako ponaosob je odgovoran za stablo zla i za stablo dobra.

Gledam kroz prozor Bugojno u jednom od onih dana kad se Kalin namrgodi i zaprijeti mu kišom, jedan od onih dana kad Bugojno skine osmjeh s lica, a sunce se sakrije za oblake čekajući da se ponovo nasmiješe jedno drugom, ovaj grad i planina pod čijim okriljem on raste, i opet imam viziju, viziju o boljem Bugojnu.

Tako je kišilo nad Bugojnom. Rijeke su nabujale i ponijele sa sobom sve plastične kese ovog svijeta. Bole me, istina, tužne rijeke, ali ja opet imam viziju i vidim ih u vremenu kad će ljudi naučiti živjeti sa čistim i veselim rijekama, u vremenu kad će žubor rijeka dopirati do svijesti ljudi koji će ih voljeti i čistiti, jer prije ili kasnije sve dođe na svoje, u to čvrsto vjerujem.

Volim Bugojno kad ga pokrije snijeg i kad mu donese vrijeme smiraja, vrijeme meditiranja i tišine koju snijeg podari zemlji očistivši svo zlo sa nje, bar na kratko. Bjelina pokrije oronule fasade i sve nedostatke koje se u siromaštvu lako vide, pa u svojoj svečanoj odjeći Bugojno liči na neki idilični alpski gradić gdje još jedino praporci nedostaju da bi idila bila potpuna.

Prelijepa okolina Bugojna privlači ljubitelje prirode i planinare koji neumorno istražuju okolne planine i tvrde da se nigdje na svijetu bolje ne osjećaju nego na njihovim obroncima.

A ja idem dalje, ni Bugojno nije moj cilj, mada mu se u svom kretanju stalno vraćam, ako ni zbog čega drugog, onda zbog najljepših ruža na svijetu, jer sam potpuno siguran da one rastu upravo u Bugojnu.

Lijep pozdrav i veliki osmjeh, i vidimo se u Bugojnu!

A do tad, izvolite, uživajte u bugojanskim ružama!