U mom vječnom kretanju dospjem u Liku, i to na svoj peti rođendan. Već sam navikao slaviti rođendane na raznim mjestima, ali ovo će biti prva proslava bez društva vršnjaka. Moj deda Robinzon i baka Petka, kako ih ja zovem, žive u ovom pustom dijelu Hrvatske već cijelu deceniju. Ja se prilagođavam svim uvjetima, što znači da ću ovoga puta morati slaviti Robinzon-rođendan.
Ta vrsta rođendana se slavi bez djece, jer ih ovdje nema, a nema ni prodavnica, pa se malo plašim da će to značiti rođendan bez poklona. Srećom, pokazalo se da je mama donijela poklone. Pri tom je i baka pripremila svoje, tako da će biti posla za Robinzona koji ih mora tražiti po obližnjoj šumici. Ovdje nema organiziranih rođendana u igraonicama, niti McDonalds klauna što nasmijava djecu na rođendanskim zabavama. Uostalom, poznato je da se Robinzon za sve mora sam pobrinuti, pa tako i za vlastitu zabavu. Meni se čini da ovdje baš i nema puno izbora, ima samo jedna šarena, vesela kuća na kraju šume i eventualno zločesti vuk što želi pojesti baku i Crvenkapicu.
Kuća moga dede i bake liči na kuću iz bajke. Budu li Ivica i Marica ikad zalutali ovamo pomisliće da su se vratili u svoju bajku, jedino nedostaje zla vještica. Ako se tome doda kućica na drvetu što je deda napravio specijalno za mene, onda je bajka potpuna, bajka za velike i male.
Priroda je veličanstvena, naročito ujutro kad se sunce rađa iz magle što obavija šumu poput bijele perine. Pogled na Urljaj priziva sve jeseni prošle, pa i one buduće, osunčane i okupane toplim bojama smiraja. Zima također dolazi u snove zajedno s vatrom što pucketa u kaminu i raspiruje moju bijelu maštu u mirno i prilično vrelo proljetno popodne.
Okolne planine čas veselo, čas zlokobno pogledaju na mene kao da me žele podsjetiti na to da životni uvjeti ovdje nisu lagani, nisu nikad bili, a vjerojatno neće nikad ni biti.
Kućica na drvetu je dobila šareno ruho u obliku balona. Ovako okićena podsjeća na Up, animirani film u kojem jedna slična kućica leti po svijetu nošena balonima. Valjda nećemo odletjeti, pomislim dok jedan dio mene poželi da se upravo to dogodi. Ko zna gdje bi me odveli šareni baloni, možda bi to bila prava avantura i možda bih dospio na mjesta koja svakako želim vidjeti. Nikad neću saznati gdje bih stigao, jer moja kućica nije odletjela, ostala je čvrsto stajati na drvetu.
Uživam u faktoru iznenađenja svaki put kad uspjem naći poklon i idem dalje očekujući još i još, ali negdje mora biti kraj, zaključim, pomalo razočarano nakon desetog poklona kojeg pronađoh ispod gomile drva. Nakon što sam pojeo jednu šumsku jagodu i komad obavezne torte što prati sve rođendane, uzmem napraviti nešto od papira u boji.
Budući da šarena lička kuća mog dede i bake mjestimično liči na indijski hram, jedan od onih posvećenih Šivi gdje je on predstavljen u obliku linge (phalusa), ja se u trenutku inspirišem hinduizmom i napravim Geneshu, mog omiljenog boga iz hindu mitologije.
Još malo šetnje po šumi, i još koja fotografija, pa se i ovaj dan primakne kraju. A ja, ja idem dalje kroz vrijeme i prostor ove moje lijepe domovine, planete Zemlje. Idem na izvor Une, rijeke koje plijeni svojom ljepotom od početka do kraja, rijeke koja je cijelim svojim tokom uzbudljiva i nepredvidiva i koja, eto, sasvim slučajno izvire upravo u ovim pustim krajevima, koje još samo poneki Robinzon sa svojom Petkom naseli i na taj način dozove male, radoznale Robinzone željnih avantura i neprestano gladnih spoznaja u svom kretanju s ciljem bez cilja samoga.
Lijep pozdrav i veliki osmjeh!
