U Miamiju sam. Vrijeme je lijepo i sunčano. Opet jedem krofne za doručak i razmišljam šta je to važno u životu. Došao sam do izvjesnih zaključaka, između ostalog da je važno svaki dan nešto naučiti.
Poslije doručka krećem u obilazak. Tu naučim da se i gradovi mogu kretati. Miami je prešao veliki put od malog ribarskog sela do ovog multikulturnog giganta koji mi se tu i tamo smiješi, želeći mi dobrodošlicu. Zvanično je postao grad 1896, kad je ovamo dovedena pruga, ali treba imati na umu da su prvi stanovnici u zaljevu registrirani još prije 10 000 godina.
Poslije doručka krećem u obilazak. Tu naučim da se i gradovi mogu kretati. Miami je prešao veliki put od malog ribarskog sela do ovog multikulturnog giganta koji mi se tu i tamo smiješi, želeći mi dobrodošlicu. Zvanično je postao grad 1896, kad je ovamo dovedena pruga, ali treba imati na umu da su prvi stanovnici u zaljevu registrirani još prije 10 000 godina.
Početkom 20-ih je ovaj mali grad privukao bogate ljude koji su bili spremni investirati u njega. Počela je gradnja kuća i hotela. To bi ustvari bio nekakv početak Miami Beach-a.
1926. godine je skoro sve uništeno orkanom, a ponovna izgradnja je počela 1935. Miami je dugo bio prava divljina, ali jednom, kad je započeo kretanje, više se nije mogao zaustaviti.
Ustvari je ovo moj prvi susret sa američkim gradovima i sad, po prvi put, počinjem shvaćati ljubav Amerikanaca prema automobilima. Nije to samo ljubav prema moćnoj mašini koja vam omogućuje pokretljivost, to je potreba koja prerasta u ovisnost, jer pješak ovdje nema šta tražiti. Svi moji pokušaji šetnje završavaju saznanjem da nemam gdje preći ulicu i da ništa nije prilagođeno pješacima. Mjereno mojim evropskim standardima udaljenosti u većini slučajeva se ne bih vozio autom, ali ovdje važe drugi mjerni standardi. Tako sam se pomirio s činjenicom da se u Americi ne šeta, i ma koliko mi to bilo čudno, svako malo sjedam u automobil i vozim se širokim ulicama, naravno, prilagođenim automobilima.
Na putu sam u poslovni centar Miamija. Iz auta posmatram visoke zgrade što sežu u nebo, i palme koje im nisu ni do koljena. Lijepo je na svoj način, ja inače pokušavam i najčešće uspijevam vidjeti lijepo u svemu, ali moj prvi dojam me ne napušta. Sve je tako ogromno!Nakon što smo našli parking, ovdje to nije problem, prošetam do Bayside Marketplace.
Jahte u marini blješte luksuzom bjeline dok ih azurno-plavo more nježno ljuljuška. Ovaj grad zaista ima sve: more, lijepu klimu, lijepu plaže, urbanost, noćni život, umjetnost, kulturu, zabavne parkove, dobru hranu, sad je već dosta nabrajanja, ali budite sigurni da ima još štošta ponuditi. Nije čudo što je ovdje turizam važna grana privrede.
U tako raznovrsnoj ponudi uvijek je teško odabrati, ali svima bih preporučio Miami Art Museum i the Historical Museum of Southern Florida, muzej u kojem možete uživati u uzbudljivoj indijanskoj kulturi.
Sjednem u kafeteriju i uživam u toplim sunčevim zrakama. Gledam Miami sa razglednica i razmišljam kako me sve ovo, ustvari, ostavlja prilično ravnodušnim. Ne mogu tvrditi da mi se ne dopada, već sam rekao da je lijepo, ali ne osjećam ono svoje dobro poznato ushićenje pred ljepotom koju bih htio potpuno apsorbirati. Ovdje bih preinačio čuvene Cezarove riječi: «vini, vidi, vici» u dođi i vidi, a pobjedu bih ostavio za neke druge predjele i gradove. Nekako mi ne polazi za rukom otkriti dušu Miamija, bar ne onu dušu koja bi se stopila s mojom i tu ostala živjeti zauvijek.
Petlje, željezničke pruge, kamioni, automobili, užurbani poslovni ljudi i turisti, sve to čini Miami jedinstvo koje će ipak ostaviti traga u meni. Odlučim da ručam u Maloj Havani, dakle, vrijeme je za pokret. Ovog puta neću daleko, kretaću se Osmom ulicom sve dok ona ne postane Calle Ocho. Tad ću znati da sam došao u Malu Havanu. O tome pišem sljedeći put.
A sad za kraj moja standardna uzrečica: kretanje je cilj, a cilj sam po sebi to nije.
Do sljedećeg kretanja lijep pozdrav i veliki osmjeh.
