New Orleans, St. Patrick parada

U New Orleansu sam i učestvujem u paradi. Ovdje je lakoća postojanja sasvim podnošljiva, rekao bih. Zaista, New Orleans nije uzalud dobio nadimak The Big Easy. Ovaj grad koristi svaku priliku da se zabavi i uživa u životu. Gledam ljude oko sebe i zaključim da su iskusni parada-učesnici. Već su zauzeli najbolja mjesta i sjede na svojim stolicama na rasklapanje, a flaše s vodom su pri ruci.

Ne zavidim im toliko na stolicama, mogu sjesti i na pločnik ako želim, ali osjetim strašnu žeđ i baš im pozavidim na vodi.

Kreće povorka zanimljivih automobila, praćena zanimljivim ljudima u zanimljivim odijelima. Ja sam, naravno, oduševljen. A kad počnu bacati šarene perle, igračke i sokove, mom oduševljenju kraja nema. Zelena boja pleše u ritmu slavljenja jedine stvari dostojne slavljenja, života samog. Mama i sestra se okitiše perlama, nakon što izljubiše pola parade, a ja dobih punu vreću igračaka. Pa ko još ne bi volio ovaj grad? Tu i tamo, iz povorke koja baca perle, zaluta poneka glavica kupusa, ali to mi ne treba, ne mislim praviti Irish stew, bar ne ovdje.

Uvijek je zanimljivo posmatrati ljude kako se vesele, a ako je još veselje obučeno u zelene čizme i šešire, te okićeno perlama svih boja, onda, naravno, biva ekstra zanimljivo. Većina ovih perli završi na stablima, dalekovodima, balkonima i ulicama New Orleansa, što mu daje dodatnu čar, jer izgleda svečano, tako okićen.

St. Patrick, irski svetac i zaštitnik, počeo se slaviti negdje početkom 17. vijeka. Prvo je bio isključivo katolički praznik, da bi vremenom počeo dobivati svjetovnu dimenziju i sad je više u službi slavljenja irske kulture nego katoličanstva. Praznik se širio s irskom dijasporom i danas se slavi u SAD, Kanadi, Australiji, Velikoj Britaniji, Novom Zelandu, Argentini, pa čak i u Južnoj Koreji.

Vrijeme brzo prolazi i uskoro je kraj parade. Odlazim sa osmjehom na licu, noseći sa sobom lijepe slike i još ljepše uspomene. Sve perle New Orleansa su preselile na mamin vrat i ja slušam njihovo ritmično udaranje popraćeno smijehom, dok se zajedno udaljavamo od mjesta parade. Prolazimo pored jedne velike, lijepe crkve. Mene oduševljava ova jednostavnost drvene gradnje, pa još kad se drvo oboji u bijelo, onda zaista postane savršeno u svoj svojoj jednostavnosti. Pogledam prozore i vidim da su to vitraži. Čine prekrasan kontrast sa ovom bjelinom.

Idem dalje u želji da ugasim žeđ u jednom od mnogobrojnih barova New Orleansa i razmišljam šta sad da radim. Noć se polako prikrada i New Orleans dobiva novo obličje. Igračke mi postaju smetnja, a s druge strane ne želim ih ostaviti. Da odem do hotela i ostavim igračke je samo gubljenje vremena. Ovdje sam samo tri dana i želim uživati u svakoj sekundi ove neizmjerne ljepote. Želim otići na Misisipi, želim otići u Bourbon ulicu i doživjeti je noću, želim ponovo otići u Francusku četvrt, možda otići u park Louis Armstronga, toliko toga želim još vidjeti. Opet mi se prikrade njegova pjesma i ja opet počinjem pjevušiti: and I think to myself: what a wonderfull world!

Odlučim ipak ostaviti igračke, jer predstavljaju popriličan teret, čak i ako ih ja ne nosim. Misisipi i Bourbon Street ću ostaviti za sutra. Možda je i bolje tako. Ma koliko sam gladan novih spoznaja i doživljaja, ipak treba nekad i odmoriti.