Vrijeme je da napustim Floridu. Predstoji mi dug put, jer je sljedeća destinacija New Orleans. Vozeći se tako neko vrijeme poželimo napraviti pauzu. Skrenemo s auto-puta i dospjemo u Ponce de Leon.Nekako sam stekao dojam da su najbolje neočekivane stvari i mjesta na mom putu, ali ovo puno ne obećava. Djeluje pomalo nestvarno i skoro sablasno.
Kad bih morao cijelu Ameriku sažeti u tri riječi, naravno Amerika je mnogo više od toga, ali kad bih baš morao, onda bih rekao crkva, automobil i Mc Donalds. U Ponce de Leon nedostaju ova dva posljednja elementa, pa ipak, i to je Amerika.
Ulicom klizi samo jedan automobil, i to je naš. Pusto je i tiho, a oronule kuće pojačavaju utisak pustoši. Jedino crkva blista na njegovanom travnjaku. Lijepa je ovako bijela i okupana suncem. Mama je izašla iz auta i polako šeta ulicom pokušavajući foto-aparatom dočarati atmosferu ovog malog mjesta. Ja sam odlučio ostati u autu. Tata vozi vrlo polako i ja uspjevam fotografisati sve što želim. 
Odjednom se pojaviše neki ljudi iza mame i ja vidim kako potrčaše za njom i kako se ona upušta u razgovor s njima. Vidim ih kako zajedno ulaze u jednu od oronulih kuća uz rub ulice. Tata je parkirao auto u blizini i izišao na trenutak da protegne noge. Ja još uvijek sjedim u autu tražeći kakav zanimljiv motiv za fotografiju. U međuvremenu se tata vratio. Čekanje nam se odužilo. U autu vlada tišina. Čuje se samo ritmično udaranje tatinih prstiju po volanu. Mame nema!
Prolaze mi kroz glavu svi oni filmovi koji nisu za mene, a koje ja krajičkom oka ipak pogledam. U njima uvijek neko biva ubijen u Americi. Ne, neću tako misliti, to su samo glupi filmovi, tješim sam sebe. Mame još uvijek nema, a za njom u tu kuću stalno pristižu novi ljudi. Tata izlazi, ovog puta da je traži, a ja ostajem sa sestrom u autu. Nema ni tate! Moja sestra je velika i zna voziti auto, ali tata je ponio ključ. Postaje sve dramatičnije. Šta da radimo?
Ja ne smijem ostati sam u autu. Da odemo zajedno unutra? Šta ako se njima zaista nešto dogodilo? Kovitlaju se tako moje misli nošene vihorom straha, kad izađoše iz kuće i mama i tata. Samo nam mahnuše i odoše dalje praćeni nepoznatim ljudima. Ovog puta smo i mi krenuli za njima. Saznajem da nas vode pokazati stari zatvor, saznam takođe da su pomislili da je mama neki reporter, pošto je prije samo nekoliko dana u Ponce de Leon dolazio novinar koji pravi seriju članaka ili čak možda i Tv serijal, sad više nisam siguran, ali sam siguran da će ići pod naslovom Forgotten in America. 
Nakon što smo slikali bivši zatvor, sad prepun starih guma i mehaničara koji se ljubazno ispričava što to nije u malo boljem redu, nisam propustio priliku da očitam mami bukvicu, da joj kažem da nas nikad više ne smije ovako prepasti. Pokazalo se da su ti "sumnjivi" ljudi tek vjenčani bračni par i njihovi susjedi koji su, ulazeći u kuću za njima, željeli izraziti svoju znatiželju, pa i dobrodošlicu i vidjeti nekoga ko je zalutao u Ponce de Leon.
Sad sam i ja ušao u kuću, radoznao da vidim šta je mamu toliko zadržalo. U polumraku, na koji sam se nakon nekog vremena privikao, otkrivam samo nered, a onda u tom neredu počinjem razaznavati, prvo bilijarski sto, potom pikado na zidu, pa olinjalog i vjerovatno bolesnog psa na kauču i još gomilu potrebnih i nepotrebnih stvari. Uh, pomislim, pa onda opet pokušam razumjeti i takav način života, jer život je kao rijeka, teče različitim tokovima, a svaki od tih tokova je rijeka i ništa drugo, dakle sve ovo je samo život i ništa drugo, a ja sam tu da pokušam shvatiti, jer nije lako biti građanin svijeta.
Rastajući se od njih obećamo da ćemo im poslati fotografije, i to ćemo učiniti, obećanje je obećanje i uvijek se mora ispuniti, to sam već dobro naučio. Nemaju internet, dakle ostaje nam stara, dobra pošta. Nadam se samo da ću izazvati osmjeh na njihovim licima kad dobiju slike.
Nakon ove, na kraju se pokazalo, ipak, prijatne pauze krećem dalje prema Louisiani i New Orleansu. Točkovi nastavljaju svoje kotrljanje, a ja nastavljam svoje kretanje, jer kao što znate kretanje je cilj, a cilj sam po sebi to nije.
