New Mexico

Osvajam Ameriku milju po milju i uskoro se nađem na čuvenoj ruti 66. Pitam se da li će mi se nešto dogoditi na ovoj Mother Road. Nisam ni završio misao do kraja kad otkrijem krupne snježne pahuljice koje vrlo brzo zabijeliše vidik.

Još uvijek nisam zabrinut. Malo snijega poslije vrućine u Texasu samo doprinosi ugođaju. Vozimo se dalje. Benzin je već pri kraju. Dovoljno neoprezno, nemamo ni hrane ni benzina, i to uprkos tome što turistički vodiči preporučuju oprez. Zna se desiti da su benzinske pumpe daleko jedna od druge. Prokletstvo rute 66 se obistinilo! Možda ipak nije! Benzinska pumpa na vidiku! Ne radi! Jedina benzinska pumpa u cijeloj Americi koja ne radi je upravo ova na koju smo svratili. Moramo dalje, pomislim, nadajući se da će benzin izdržati do sljedeće pumpe.

Počinje se mračiti, a snijeg ne prestaje. Naprotiv, krupne pahuljice se usrdno trude da ispletu zemlji što deblji pokrivač. Snijeg, pa šta, velim u sebi, nije mi prvi put da se vozim po snijegu. Istina, nešto smo sporiji, ali i to je dio mog kretanja i doživljaja, i to je dio uzbuđenja što putovanje znači. Rezerva se već odavno upalila, a benzinske ni na vidiku!

Zastoj! Ne mogu vjerovati da ovo malo snježne vijavice može uzrokovati takve probleme. Auta se nižu jedan na drugi i uskoro nepregledna kolona vijuga poput zmije na ruti 66. U autu je hladno. Koliko će ovo potrajati? Šta se dogodilo? Mora da je neki sudar, pa će uskoro doći neka služba da pročisti put, razmišljam u sebi, pokušavajući biti optimist. Nakon dva sata čekanja ništa se ne događa, osim što snijeg i dalje pada. Slušamo radio u želji da saznamo bilo šta, ali ni riječi o zastoju. Ne preostaje nam drugo nego čekati, ali moram priznati da se bojim hladnoće i ne mogu se opustiti. Da imamo benzina ne bih se bojao, čak bih rado izišao van i suočio se sa ovom neočekivanom olujom, a onda bih opet ušao u zagrijan auto. Prepoznajem elemente Andersenove bajke «Djevojčica sa šibicama». I ona se bojala hladnoće, a i gladi. Ja imam Oreos keks, pa se ne bojim gladi, mada bi bilo lijepo gricnuti i nešto drugo.

Ruta 66 vodi od Chicaga do Los Angelesa i zvanično je otvorena 1928. Uskoro je postala simbol slobode, simbol kretanja Amerikanaca ka boljem životu, simbol američkog sna. John Steinbeck, u svom romanu «Plodovi gnjeva» je personificirao ovu Mother Road i pretvorio je u nekog ko uzima dušu i crpi svu snagu iz čovjeka. Steinbeckov roman prati ljude u vrijeme velike depresije, ljude koji napuštaju svoje domove u Kansasu i Oklahomi i kreću u Kaliforniju u borbi za bolji život, u borbi u kojoj plaćaju visoku cijenu ovom putu. Poslije Drugog svjetskog rata ruta 66 postaje još prometnija, jer ljudi postaju mobilniji nego ikad. Bivajući mobilizirani tokom rata u razne krajeve Amerike i vidjevši bolji život, mnogi Amerikanci poželješe ostaviti svoja rodna mjesta i početi život negdje drugdje, najčešće u Kaliforniji. Istovremeno se rađa još jedna kategorija putnika, naime turisti. Ruta 66 dobiva na značaju, a duž nje se otvaraju mnogi moteli i, naravno, benzinske pumpe i prodavnice. Doživljava svoj ekonomski procvat u tom periodu, sve negdje do 60-ih i 70-ih, kad njenu ulogu sve više preuzima mreža Interstate auto-puteva. Ruta 66 je zatvorena 80-ih i sad uglavnom služi kao turistička atrakcija.

Cijelu noć provedoh na ruti 66, nadomak Alberquerque, ne saznavši do samog jutra šta je uzrokovalo ovoliki zastoj. Nije bila nikakva nesreća, niti kakav drugi dramatičan događaj, bili su to samo zaglavljeni kamioni. U Evropi se to ne događa. U Evropi se kamioni sklone na desnu stranu u takvim uslovima i saobraćaj cirkuliše, ili? U Americi je, dakle, sve moguće, pa i ovo, pomislim ljutito dok se auto polako pokreće. Snijeg je već odavno stao i na cesti ga skoro nema. Tragovi strašne noći u strašnoj zimi bez benzina su potpuno izbrisani. Benzinska pumpa nije bila daleko od nas, konstatujem dok se toči benzin.

Dolazimo u Albequerque rano ujutro. Svježe je i još ponegdje se vide tragovi snijega. Nisam sanjao noć iz Djevojčice sa šibicama, ona se zaista dogodila, ali ovdje očigledno niko ne pravi dramu zbog provedene noći na cesti, ovdje su ljudi spremni na takve nedaće.

Albequerque je vrijedan noći provedene u hladnom autu, pomislim oduševljeno, diveći se ovom gradu i njegovim očitim uticajima različitih kultura. Indijanci su ovdje živjeli stoljećima prije nego što su došli Španci, a danas ovdje živi veliki broj različitih narodnosti. Behar i kaktusi pokriveni snijegom izazivaju moje iskreno divljenje i nakon što sam napravio bezbroj fotografija ovog živopisnog grada, koji je, na najljepši mogući način, iskoristio sve različitosti ljudi koji dođoše, vidješe i pobijediše, odem doručkovati.

Što jutro više odmiče to se snijeg sve više udaljava, a moja strašna noć postaje sve manje strašna. Sunce je istopilo posljednja sjećanja na zimu i dan postaje vedar, lijep i topao. Saznam da u Indijanskom kulturnomm centru ima indijanski ples, pa se uputim u tom pravcu. Ne znam šta je ljepše, okolina Alberquerque ili sam Alberquerque.
U Alberquerque se održava festival balona negdje početkom oktobra i ja opet zažalih što nisam na pravom mjestu u pravo vrijeme. Mogu samo zamisliti ove očaravajuće pejzaže, gledane s visine, iz balona, ali i ovako je dovoljno lijepo.

Nakon indijanskih plesova uputim se u jedno indijansko selo u blizini i naprosto očaran činjenicom da se krećem tragom Lightning McQueena, svako malo poskakujem u autu, oduševljeno prepoznavajući pejzaže iz mog omiljenog filma "Cars", i naravno, ne prestajem slikati cijelo vrijeme.

New Mexico je zaista fantastičan, sa svojom Rio Grande, sa svojim prelijepim stjenovitim formacijama, koje bezočno konkurišu jedna drugoj, sa svojom arhitekturom, nadahnutom različitostima ljudi koji ga naseljavaju, sa svojom rutom 66, koja vas neprijatno iznenadi, ostavljajući vas cijelu noć u neizvjesnosti, ali isto tako i služi svrsi, naime, kretanju, jer to je uvijek bio i ostao moj cilj.


Lijep pozdrav i veliki osmjeh svima!