Death Valley i Sierra Nevada

Crni vranac, dobro istimaren i odmoran, strpljivo čeka svog malog kockara. Napuštam svjetla Las Vegasa i nastavljam laganim kasom prema Kaliforniji. Rijetki kaktusi me veselo pozdravljaju svojim bodljama i istovremeno me upozoravaju da se približavam Death Valley. Nije li to noćna mora svih kauboja bjegunaca?

Death Valley (Dolina Smrti) je najsušnije područje u Americi sa temperaturama koje sežu do 50 stupnjeva u ljetnim mjesecima. Najveća temperatura je izmjerena 10.7.1913.godine i iznosila je 57 stupnjeva. Prosječne godišnje padavine su minimalne i ne prelaze 50 mm.

Stižem u Death Valley i hrabro se probijam kroz očaravajući pustinjski pejzaž. Sunce prži bez imalo milosti. Rastinje je rijetko i pomalo zlokobno. Osušene grane koje su poput lešina isplivale iz pijeska djeluju prijeteći. Uprkos zlim slutnjama, zurim kao opčinjen u pustinjske dine koje se prostiru u nedogled i koje me, na neki način, podsjećaju na vazdušaste, pamučne oblačiće na ljetnom nebu. Uskočim u njih baš kao što bih skočio na oblačiće jastučiće. Ovo je možda najbliže što uopće mogu doći svom snu o skaknju po oblacima. Prosto me miluje mekoća pijeska, a pogled klizi kao po svilenoj tkanini što je trgovačka ruka zgužvala u izložbenim bazarima. Skakućem po dinama provlačeći zlaćani pijesak kroz prste i uživam u njegovoj vrelini.

Nakon trenutaka razigranosti i zaborava, jašem dalje. Sunce me prži, kao da želi testirati moju izdržljivost. Zalihe vode su već nestale, i žeđ počinje moriti tijelo. Tražim vodu, sad već očajnički, potpuno izgubivši orijentaciju. Ugledam je, ali više nisam siguran da li je to stvarno voda ili samo još jedna fatamorgana. Deadwater je jezero koje se pojavi i nestane, zavisno od padavina. To je najniža tačka u Sjevernoj Americi, 85m ispod površine mora, a i jedna od najnižih u svijetu. Najniža je Mrtvo more između Izraela i Jordana sa svojih 417m.

Sunce jenjava kao da mi želi reći da sam položio sve testove izdržljivosti. Jašem dalje! Moj pratilac je, snijegom pokrivena, Sierra Nevada. Osjećam bliskost s ovim planinskim vijencem i poput pravog kauboja uživam ne samo u pogledu nego i u zažtiti koju mi pruža. Cijelim putem sunce obasjava planine različitom jačinom, pa ih onda ostavi u mraku, sakrivši se iza kakvog oblaka, koji se opet sa svoje strane priljubi uz vrhove, pa izgledaju poput ljubavnog para u vječnom spajanju. Čarobno!

Stigli smo u Bishop. Mene nešto vuče dalje, jer, eto, sad sam vidio Bishop, a tu se baš ni nema šta puno vidjeti. Pao je mrak. Sumnja se počinje uvlačiti čak i u mene, jer već prilično dugo se vozimo kroz puste predjele. Ipak negdje vjerujem da će se problem rješiti na najbolji mogući način i još uvijek vjerujem da me čeka nešto uzbudljivo, što se ne bi moglo reći za tatu koji se već odavno ljuti što je poslušao mamu i mene. U međuvremenu je počeo padati snijeg. Meni je sve ovo uzbudljivo. Čak se ne bojim ni noći provedene u autu, ovog puta imamo benzina. Ljudi sve kompliciraju bez potrebe. Ja smatram da uvijek ima rješenja i da ne mora uvijek sve teći po planu.

Moram priznati da sam bio sretan kad sam ugledao osvjetljeno mjestašce. Lampioni se lagano njišu na vjetru dok snijeg intenzivno pada. Prava zimska idila! Još uvijek ne znam gdje se nalazim. Nakon što nađosmo hotel, saznasmo da se nalazimo u Mammothu, poznatom zimskom centru Kalifornije. Jednostavno sam znao da me još nešto uzbudljivo čeka, trijumfalno izjavim, gledajući tatu ispod oka.

Snijeg ne prestaje padati. Volim ove kontraste! U jednom danu, vrelina i usijanost Death Valley i snježni predjeli Mammotha. Prilično umoran od puta i sad već pomalo smrznut ubrzo zaspem. Ujutro me probudi blještava bjelina snijega, koji je u međuvremenu prestao padati i uspio poručiti suncu da je spreman za svoju dijamantnu fazu. Poslije jutarnje šetnje idiličnim Mammoth padinama i uživanja u prekrasnoj okolini, uputim se dalje.

Sljedeća destinacija je Yosemite. Pred očima mi se nižu slike vodopada, granitnih stijena, potoka i džinovskih, prastarih stabala sekvoje. Unaprijed se radujem doživljaju, ali uskoro saznam da je put kojim smo mi namjeravali ići zatvoren. Mom razočarenju kraja nema. Gledam osunčane predjele oko sebe i potpuno suhu cestu. Ne mogu vjerovati da se neće dogoditi čudo i da se sad neko neće pojaviti i reći nam da je put ipak otvoren. Ali čudo se nije dogodilo i ja nastavljam dalje boreći se s činjenicom da se stvari moraju prihvatiti onakvima kakve jesu. Neki drugi put, možda, pomislim i skoro pomirljivo nastavim uživati u veličanstvenom kalifornijskom pejzažu, vijugajući uskim putevima.

Ostatak puta uživam u rijekama, pašnjacima, sočnom kalifornijskom zelenilu, prelijepim vinogradima, voćnjacima i šumama.

San Francisco me uskoro pozdravi brojnim vjetrenjačama, a ja se osjećam poput Don Kihota što juriša na ljepote svijeta, u vremenu kad svi jurišaju na novac i materijalna dobra. Bilo kako bilo, i dalje namjeravam jurišati na svoje vjetrenjače, jer ja imam svoj cilj, a to je, kao što već znate, vječno kretanje, u kojemu cilj sam po sebi i nije cilj.

Lijep pozdrav i veliki osmjeh!