Zaključio sam da je najbolje krenuti od svoje okoline, rukovođen principom da ono što je najbliže obično biva najdalje, i već sa par mjeseci krenem u obilazak Švedske, ili bar njenog jednog dijela, pošto je Švedska ogromna. Budući da ja živim na samom jugu izbor je, naravno, pao na pokrajinu koja se zove Skåne.
Ja živim u Trelleborgu, ni najljepšem, ni najružnijem mjestu na svijetu. To je mali grad sa oko 30 000 stanovnika, ali ima prednost da je lijepo smješten, pa mi je blizu i Malme i Kopenhagen. Iz tog razloga Trelelborg, iako mali, ne pati od učmalosti. Ovdje ima puno parkova i velika luka sa brodovima. Brodovi, veliki, lijepi, bijeli i osvjetljeni poput putujućih gradova prevoze putnike poput mene, putnike koji odlučiše svoj identitet tražiti u bijelom svijetu.
U Trelleborgu ima puno skulptura, a moja najdraža su kišobrani. Postoji takođe jedan umjetnički paviljon prepun skulptura koje je gradu zavjetovao Axel Ebbe, i sam skulptor. Cijeli grad je obilježio svojim skulpturama, ali eto, slučajno, moja najdraža, kišobrani nisu njegovi. Na trgu se nalazi velika fontana koja predstavlja sirenu u borbi sa morskom nemani.
Grad je pun cvijeca i jako lijepo njegovan, ali ni po čemu specifičan. Na svim svojim budućim putovanjima sam vidio puno takvih gradova koji mogu biti smješteni u bilo koje podneblje. Zajedničko im je da uspješno obavljaju funkciju udobnog života stavljajući na raspolaganje svojim građanima sve svoje institucije, kulturno-sportske objekte i naravno, šoping centre. Koristeći i sam sve njegove pogodnodti počeo sam rano ići na gradski bazen, na tečaj plivanja. Bebe Trelleborga, godina 2005, plivaju, rone i igraju se u bazenu, a i mame uzivaju u svemu tome. Na tom tečaju sam se zadržao nekih godinu dana. Istina, nisam naučio plivati, to sam ostavio za neku kasniju prigodu, ali bilo je lijepo dok je trajalo.
Da ne bih dugo bio bez neke zanimacije mama odluči da mi da foto-aparat u ruke. Ne znam da li sam napunio dvije godine kad sam napravio prve fotografije. Od tada često idem u šetnju, naoružan tom moćnom spravom što mi omogućava zabavu još dugo nakon što je šetnja završena.
U svojim ranim godinama, naučih da je kretanje cilj, a cilj sam po sebi to nije. Stići na cilj znači da smo bliže povratku, a samo kretanje prema cilju je upravo to, kretanje i veliko očekivanje.
Do sljedećeg putovanja, veliki osmijeh i pozdrav svima!
