Agadir

23 februar, petak. Putna groznica se polako prikrada. Destinacija je Maroko. Snijeg počinje padati. Nisam zabrinut, bar ne još. Avioni lete i po snijegu. Krupne pahuljice se utrkuju koja će prije dodirnuti zemlju. Tkaju bijeli pokrivač koji iz trena u tren biva sve deblji. Zaspao sam.

Konačno jutro! Pogledam kroz prozor. Sve je bijelo. Tata čisti snijeg dok mama trčkara po kući i svako malo zabrinuto gleda na sat. Što se mene tiče, potpuno sam spreman napustiti zimu i otići u ljeto.
Nakon nepunih pet sati vožnje u prepunom i prilično neudobnom avionu spuštamo se u Agadir. Počinjem pokazivati prve znake nervoze. Umoran sam i vruće mi je. Pogledam kroz prozor i u istom trenutku zaboravljam sve svoje muke. Atlas je naprosto veličanstven u svojoj odori na tufne. Njegovo rastinje je skoro geometrijski raspoređeno. Ova moja domovina je baš lijepa, pomislim u trenutku kad je avion dodirnuo tlo. Biće zanimljivo pobliže je upoznati.

Izlazim iz aviona. Dočekuju me boje i mirisi lkjeta. Moja zimska jakna mi izgleda nestvarno u ovom ternutku. Volim ovaj osjećaj dolaska u novu dimenziju gdje vlada druga klima i gdje zimske jakne nisu potrebne.

Agadir je tipično turističko mjesto sa puno sadržaja. Pješčane plaže zapljuskuje moćni Atlantik. Udahnem duboko morski zrak i zagazim u vodu dozvolivši sebi da se osjećam i velikim i malim istovremeno. Osjećam se velikim, jer sam i ja dio ovog moćnog oceana, a mali sam i beznačajan u njegovim moćnim čeljustima. Obilje boje me prati kud god krenem. Iz moje zimske perspektive cvijeće mi se čini još ljepšim nego inače.

Agadir je potpuno novi grad, sagrađen poslije katastrofalnog zemljotresa 1960. Ima oko 350 000 stanovnika i ogroman broj turista kojima stoje na raspolaganju brojni hoteli. Na šetalištu uz more nižu se restorani koji nude i domaću i evropsku kuhinju. Kuskus je domaći specijalitet i ja ga toplo preporučujem. Agadir dobro krije tajnu podneblja u kojem se nalazi i još samo tu i tamo pokoja vrata otkriju tipičnu marokansku arhitekturu. S druge strane enterijeri su zadržali domaći pečat i kao takvi otkrivaju svo bogatstvo ove zanimljive kulture.

Poželio sam doživjeti nešto specifično za ovo podneblje i odlučio da idem jahati devu. Bilo je uzbudljivo, naročito dizanje dotične na svoje prilično nestabilne noge. Pokazalo se da sam se prevario i da te noge nose vrlo stabilno i mene i nju.

Pijaca je još jedno mjesto koje otkriva podneblje. Ogromna je šarena i vesela sa ponudom koja bi zadovoljila i najizbirljivijeg kupca. Provlačim se između formiranih brežuljaka od voća, povrća i začina. Uskoro izbijam među tašne, cipele i jakne svih boja i dezena. Tu su i lampe pravljene od devine kože u bojama iz hiljadu i jedne noći koje naprosto plijene svojom ljepotom. Zaista, ovdje sva čula uživaju.

Prije nego što sam se uputio u Marakeš otišao sam još u agadirski zološki vrt, gdje su me razveseljavali majmuni, rashlađivali vodopadi i čudilo egzotično rastinje i ptice.

I zapamtite, kretanje cilj, a cilj sam po sebi to nije. Stići na cilj znači da smo bliže povratku, a samo kretanje prema cilju je upravo to, kretanje i veliko očekivanje.

Do sljedećeg putovanja, veliki osmijeh i pozdrav svima!