Mapusa

Još jedan vreli dan u Goi teče svojim tokom. Polovina je marta i živa doseže temperature koje napinju strune, za koje ja čekam da puknu i da se monsunske kiše konačno sruče na pomalo usijane glave i turista i domaćih. Potajno se nadam da će monsuni ove godine ranije krenuti, ali svaki novi dan me razuvjeri. Kiše ni od korova!

Danas me put vodi u Mapusu, gradić nekih desetak km udaljen od Calangute, gradić koji je možda najmanje zaražen turizmom i gdje domaći još uvijek imaju glavnu riječ. Petak je, svjesno odabran dan za odlazak u Mapusu, jer je to dan pijace. Pijaca se razlikuje od Anjuna pijace po tom što je ponuda od lokalnog stanovništva za lokalno stanovništvo i ne sastoji se samo od turisrtičkih suvenira i odjeće. Tu je voće i povrće, neizbježni začini i naravno cvijeće koje, između ostalog služi za puju, indijski običaj žrtvovanja bogovima.

Došavši u ovaj gradić prvo što ugledam je moj omiljeni bog Genesha. Genesha je Shivin sin, kojeg je njegova majka Parvati stvorila da je čuva u odsustvu muža. Došavši s puta Shiva mu je odsjekao glavu, nakon što ga ovaj nije htio propustit. Kad je saznao istinu i nakon što se posavjetovao s Brahmom dao se u potragu za prvim živim stvorom da nadomjesti odrezanu glavu svog sina. Pošto je prvi živi stvor na kojeg je naišao bio slon, Genesha je dobio njegovu glavu. Inače je božanstvo kojemu se mole đaci i studenti prilikom svojih školskih izazova, jer je gospodar intelekta i mudrosti, bog sreće što obezbjeđuje uspjeh i bogatstvo i uklanja prepreke svih vrsta. Priziva se često, prilikom svakog poduhvata, pa i putovanja naravno. Na neki način predstavlja ravnotežu između snage, dobrote i ljepote, a pošto su to stvari u koje i ja vjerujem, nekako mi se prirodno nametnuo i postao moje indijsko božanstvo.

Dok Genesha nadmoćno posmatra svijet s visine leteći na paunu i pričajući mi priče iz bogate hindu mitologije, ja mu mahnem pomislivši kako ću kupiti jednog malog Geneshu i ponijeti ga kući da me i tamo podsjeća na svoje prisustvo i da mi pomogne pri svakom novom poduhvatu, a naročito u prikupljanju znanja.

Prođem pijacom dopustivši svim svojim čulima da uživaju, ali prije nego što počnem ozbiljnije razgledati ponuđeno šarenilo odlučim naći neko mjesto za odmor i osvježenje. Uskoro me privuče terasa u dubokoj hladovini s pogledom na njeno šareno veličanstvo, pijacu i ja se nađem u pitomoj atmosferi kafane koja će biti moj drugi dom u slučaju da se odlučim ići u školu u Goi. Sviđa mi se Mapusa, već sam napomenuo da nije zaražena virusom turizma, bar ne u epidemiološkim razmjerama, jedina eventualna zamjerka joj je što nije na moru, sad kad sam konačno zavolio plažu i naučio dokoličiti na njoj, ali kao što je poznato, ne možeš sve imati.

Odlučio sam posmatrati pijacu i njen pulsirajući život iz ugodne hladovine restorana koji nudi odličnu hranu. Jedući, lijeno posmatram prekrasne indijske boje i onda se sjetim svog zadatka fotografisanja i čuvanja uspomena na taj način, pa se ipak uputim na pijacu. Iako sam nezadovoljan svjetlom, koje je već uspjelo zablještati silinom podneva, zaključim da neću imati drugu priliku i da moram uzeti ponuđeno. Napravim par snimaka, vratim se na svoju terasu, popijem svoje piće do kraja i uputim se dalje u potragu za šarenim hramovima.

Na mom putu u duhovni svijet Indije susretnem se sa Shivom, Shantadurgom, Hanuman, Geneshom i još ponekim manje poznatim božanstvom koji spokojno čuvaju svoje male i velike hramove. Svim tim hramovima jedno je zajedničko, lijepi su, šareni i veseli.

Gledam polja riže, voće kojemu ni imena ne znam, banane na drvetu, kokosove orahe što prijete svojom težinom mojoj maloj glavi i čudim se svemu novome. Riža je nježno zelena i nije još sazrila, banane se drže zajedno kao da se boje da će ih neko rastaviti, a jack fruit ima bodlje poput ježa. Baš je lijep ovaj svijet, ovdje potok, ondje cvijet, sjetim se riječi pjesnika i uživajući upravo u takvom svijetu nastavljam svoje kretanje, kretanje s ciljem bez cilja samog.

Lijep pozdrav i veliki osmjeh!