Building 63

Još uvijek sam na Yeouido ostrvu. Vrtim se u njegovom labirintu i tako dospjem do zgrade 63. Privučen zlatnim blještavilom kao magnetom, gladno, poput kralja Mide krenem u njeno osvajanje, želeći svo zlato samo za sebe.

63 sprata zlata, od kojih je 60 iznad zemlje, pretvoreni u kancelarije, galerije, restorane i prodavnice uzdižu se ponosno ispred mene u sjaju bogatstva što blješti na suncu. Na zlatnim zidovima zgrade 63 se ogleda cijela okolina, stapajući se s njom u zlatnu leguru, koja na mene djeluje baš kao i čisto zlato, jer pohlepno ubrzam korak da ga što prije zgrabim vlastitim rukama, da osjetim njegovu opojnu moć iz blizine, moć ovladavanja svim ljudima. Krajičkom oka okrznem kralja Midu. Podsmjehuje mi se isplaženog jezika kao da želi reći da ni ja nisam imun na zlatno blještavilo. A tako sam želio vjerovati da jesam.

Zgrada 63, sa svojih 249 metara, je 1985. godine, kad je završena, bila najviša zgrada izvan Amerike. 2010. godine se više nije mogla kvalificirati ni među prvih stotinu.

Našavši put iz Yeuido labirinta odlučim staviti krila i poletjeti u visine. Ovolika količina zlata će mi omogućiti da se dignem iznad svjetlosti i osjetim slobodu ptica. Biću oprezniji od Ikara i neću dozvoliti da se moja krila slome.

Uskoro se ostvario moj san i ja s visine posmatram igru sunca koje svoje zlato velikodušno rasipa okolo, ustupajući svoj prijesto večernjim gradskim svjetlima i automobilima koji uskoro sagradiše vlastite zlatne rijeke u koritu Seoula.

Posmatram sve to, prvo kroz prozor, a potom kroz providni pod, potpuno opčinjen, i malo uplašen visinom. Kad se nagledah zlata seoulskog okrenuh se izložbi u galeriji na šezdesetom spratu, uživajući u Hello Kitty exponatima, koji su, istina, okrenuti više djevojčicama, ali pronađem ja i u tom svijetu ponešto zanimljivo.

Ikarova krila me odnesu u modnu budućnost, pa uskoro gledam haljine od plastike i pomislim kako mi se sviđa ova moda. Nije ni praktična ni udobna, ali zanimljiva jeste.

Umoran od letenja sjednem u kafeteriju, poželivši ugasiti žeđ koja me već neko vrijeme mori. Saznam da je vrijeme zatvaranja galerije i da više ne služe u kafeteriji, pa se stoga uputim u toalet u potrazi za vodom. Nema umivaoniika, pomislim okrećući se oko sebe i tražeći vodu. Ali šta radi ova lijepa crvena skulptura usred toaleta? Približim joj se da je bolje osmotrim, zanesen njenom ljepotom i jednostavnošću kad otkrijem da je to umivaonik. Budućnost je davno stigla u zlatnu zgradu 63, uskliknem razdragano pružajući ruke crvenim usnama robota da ih poljube vodom.

Spuštam se liftom uranjajući u svjetla koja do maloprije posmatrah s visina zadovoljstvom Ikara, čija misija letenja ovog puta uspješno završi.

Prije nego što izađem iz ove lijepe zgrade odlučim još pogledati jedan film u Imax kinu. Leteći preko bijela svijeta, penjući se i padajući zajedno s alpinistima, sretan sam što se stalno krećem prema svom cilju bez cilja samoga, kretanju, dakle, i to kretanju u svim njegovim oblicima. Laku noć zgrado 63 i laku noć kralju Mida! Ti ostani vladati svojim zlatnim carstvom, a ja idem dalje!

Lijep pozdrav i veliki osmjeh!