Christiania

Christiania je "država" u državi, nastala u vrijeme kad su ljudi, ili možda bolje rečeno, jedna grupa ljudi, vjerovali u jednakost i slobodu. 1971. godine jedna takva danska grupica je odlučila osvojiti napuštenu vojnu kasarnu u centru Kopenhagena i njena prostranstva prilagoditi svakodnevnici malog čovjeka.

Kasarna je pretvorena u stambeni prostor, a okolina se počela uređivati u skladu s ukusom dotičnog vremena i vjere u «love and peace.» U Christianiji nema zakona, samo pravila kojih se svi moraju pridržavati. Svaka odluka se zajednički mora donijeti, što znači da svi moraju dati svoj glas, ne važi pravilo većine, zabranjeno je oružje, zabranjeno je nasilje, zabranjeno je prodavati i kupovati stanove, a osamdesetih godina su zabranjene i teške droge.

Nakon što sam se vratio iz Indije i nakon što sam neko vrijeme proveo kod kuće odlučim posjetiti ovu svoju susjednu "državicu", čisto iz razloga da je ne nestane, jer se već dugo prijeti njenom opstanku, ali ona isto toliko dugo prkosi i opstaje. 

Put do Christianije me vodi preko Öresund mosta, završenog 2000. godine, prelijepog vijugavog bića što povezuje Dansku i Švedsku i omogućuje kopneni prevoz između ove dvije zemlje.

Nakon nekih dvadesetak minuta vožnje vozom i polučasovne šetnje kroz Kopenhagen, grad kojemu se uvijek rado vraćam i koji me uvijek napuni pozitivnom energijom, stojim pred ulazom u jedan skoro nerealan svijet, i vrijeme, već odavno prošlo. Luk sa natpisom Christiania postaje u trenutku vremenska mašina u koju ulazim, pun očekivanja.

Kročim hrabro u jedan svijet kojeg se moje okruženje grozi i u koji još nikad nije kročilo, i to uprkos činjenici da je tako blizu, a na moju objavu vremeplova u Christianiji samo se zgledaše, pa i mene upozoriše da ne idem u to carstvo kriminala i droge. Ja često uzimam s rezervom opća mišljenja i uvijek se trudim stvoriti vlastito, pa tako i ovog puta. Naravno, već unaprijed raspolažem činjenicom da u Christianiji žive i obitelji s djecom, dakle tako crno ne može i ne smije biti.

Prvi koraci vremeplova me odvedu do dječijeg igrališta sa toboganom i ljuljačkama, kroz okoliš koji kao da je sišao s korica knjige Andersenovih bajki, i dok čekam da se pojavi ružno pače, zaključim da je ovdje početak i kraj idile državice koja je tako mnogo obećavala, a sad se krkljajući još uvijek bori za svoje priznanje.

Razgledam grafite oko sebe i u to stignem u mali centar, cijelo vrijeme pokušavajući ovjekovječiti doživljaj vremeplova foto-aparatom. Nisam znao da građani Christianije svoju liberalnu državicu sa deklaracijom o jednakim pravima i slobodama svih ljudi grade na zabranama, ali to me ne bi trebalo čuditi, tako funkcionira i veliki svijet. Meni ovo pomalo liči na nezrelost, tražim prava za sebe, a ne dam ih drugima. Bilo kako bilo, u Christianiji vlada zabrana fotografisanja, što bih ja možda i mogao razumjeti da se nisam uplašio dotičnog stražara vlastitih prava i sloboda, a u takvim situacijama se u meni obično pojavi inat i nerazumijevanje.

Ipak sam uspio napraviti par fotografija, zadovoljno pomislim, i sad bez aparata posmatram svijet oko sebe. S moje desne strane je Indija u minijaturi, dakle, njena pijaca, samo, naravno, desetine puta skuplja. Ugledam mali štand postavljen na sred ulice na kojem se prodaje marihuana. Dakle, istina je da je droga dostupna, ali isto tako je istina da su stanovnici Christianije već odavno poduzeli borbu protiv teških droga. Primjetim da je dosta prljavo, možda je slučajno, sinoć je bila neka proslava, ali neminovno mi se nametne pitanje na koje ne znam odgovoriti. Kako u ovoj "državi" stvari uopće funkcioniraju? Čime se bave njeni stanovnici? Pretpostavljam da svi ne mogu živjeti od prodaje droge. Da li uopće plaćaju porez ili jednostavno koriste blagodeti poreza danskih građana, a svoj bunt zasnivaju na neplaćanju vlastitih? A sve je tako lijepo počelo te daleke 71. godine: "Christianija će biti ekonomski neovisno društvo i utočište svojim građanima, koji će se moći razvijati u duhu zajedništva, uz vlastitu odgovornost".

Hladan i tmuran oktobarski dan neočekivano obasja sunce i ja odlučim sjesti vani i popiti sok. Ogromna bašta je puna ljudi što dokoliče u ovo sunčano popodne. Do mene dopre sladunjavi miris dima i zaključim kako se i ovdje može kupiti marihuana, ali čini mi se da je to više privlačno turistima nego ljudima koji tu žive. Ne znam šta je to što mi ovdje nedostaje, možda istina, nekako ne osjećam njene vibracije, sve ovo mi liči na lažni osmjeh. Zanimljivo, da, ali definitivno nije vrijedno još jednog posjeta. Na putu nazad ugledam neku vrstu galerije i odlučim svratiti. Svidjela mi se izložba, ali to je možda jedino što sam doživio kao iskren osmjeh, sve ostalo podsjeća na polusrušen spomenik koji tužno svjedoči o jednom vremnu i koji više niko ne primjećuje, osim možda samih, sad već ostarjelih, učesnika u njemu, ali njih već odavno niko ništa ne pita.

Povučem paralelu između Goe i Christianije, naravno u Goinu korist i pitam se zašto. I Goa je bila hipi-pronalazak, naročito Anjuna Beach, ali Goa se pomjerila dalje i nastavila živjeti u vremenu koje se vitalno nosi s prošlošću. Christiania to nije uspjela, zakačila se za mrtvo vrijeme, i umjesto očekivane oaze mira, ljubavi i slobode, mene je dočekao bolesnik na samrti čiji puls je još jedva čujan. Ipak mi je drago što sam ga posjetio. Jedan dio mene se negdje nada da će bolesnik ozdraviti i dobiti novu snagu, jer Christiania-ideja je u osnovi i lijepa i plemenita.

Lijep pozdrav i veliki osmjeh!