Jesen je sjetno doba, doba kad zemlja nalazi smiraj i čeka teške zimske uslove. Jesen je doba koje još uvijek blago miluje život, ali opasnost zime vreba iza svakog ćoška. Možda je zbog tog zimskog očekivanja i težine života u tim uslovima običaj da se pravi rakija u ovo doba. Možda je to zbog toga što se svako podneblje opija ponuđenim, a ovo podneblje ima šljiva. Ili možda jednostavno zbog rituala druženja i zajedništva kad se okupi porodica, pa dugo poslije toga, ispijajući čašicu po čašicu, se sjeća tog jesenjeg okupljanja i smijeha što odzvanja kroz noć, i još ga pri tom svako ponaosob spremi u svoju riznicu sjećanja i svakog obojenog oktobra ulazi u djetinjstvo i toplinu boja neke davne jeseni kad je sve bilo bolje.
Uputim se ka mašineriji koja slatke i ukusne šljive pretvara u ljuti, žestoki napitak u kojem iz nekog razloga odrasli uživaju, što meni nije baš sasvim jasno s obzirom na neprijatan miris koji se širi okolo. Sve ovo pomalo liči na alkemiju, pomislim radoznalo provirujući u svijet velikih alkemičara koji me, zabavljeni svojim čudnim laboratorijskim postrojenjem, uopće ne primjećuju. Sanjarski pomislim kako bih i ja volio biti alkemičar i napraviti čudotvorni napitak cijelom čovječanstvu, napitak koji bi učinio da više nikad niko ne uzme nikakvo oružje u ruke.
Za moj napitak budućnosti je potrebna voda, i to mnogo vode, a pošto će napitak malog alkemičara biti lijep i čist, treba mi upravo takva voda. Pođem na Vrelo Une da zahvatim vodu prelijepe rijeke, koja možda može učiniti ljude boljima, pa nastavim dalje riječnim tokom tražeći pastrmku. Roštilj će doprinijeti ovom jesenjem alkemičarskom ugođaju i učiniti sjećanje još življim.
Dok se ribe lagano prže na roštilju, ja gledam dim što suklja iz kotla i poželim to obilježiti foto-aparatom. Popnem se u svoju kućicu na drvetu, odakle sam odlučio večeras posmatrati zvijezde, dohvatim aparat i krenem u akciju bilježenja procesa, koji sam po sebi biva sve zanimljiviji, jer pomalo liči na magični kotao u kojem sve ključa, bućka, mućka i na kraju ispadne jedinjenje iznenađenja koje će možda preobraziti mog crnog psa u nekog super-dog junaka ili će mu bar promijeniti boju, pa će postati, ljubičast, crven, ili možda zelen.
Uskoro se spustila noć, što se mrka kao katran prosula po okolnim brdima, koja pomireno ponesoše teški zvjezdani svod na svojim plećima. Gledam zvijezde osluškujući njihov zvonki smijeh, čekajući da mi Mali Princ pošalje tajnu formulu za napitak mira koji će preobraziti cijelo čovječanstvo i omogućiti mu da gleda zvijezde i sluša njihov gromki smijeh, koji ima za cilj navesti ljude da zaborave tugu i zlo i da se smiju sa zvijezdama, što trepere u noći poput lista kad se otisne u avanturu umiranja na jesenjem povjetarcu.
Umorni i zadovoljni alkemičari završiše svoj proces mućkanja, a ja idem dalje u svoje snove o boljem čovjeku, jer moje kretanje nikad ne prestaje, ono je moj cilj bez cilja samoga.
