Seoul je okružen planinama, a te planine, što pružaju prirodnu zaštitu od neprijatelja, su jedan od razloga što je odabran kao glavni grad u vrijeme Jaseon dinastije, kad je i osnovan (1392. god.) Danas te planine oko Seoula služe za pješačenje i rekreaciju njegovih stanovnika, koji su svoju ljubav prema planinarenju razvili do tih granica, da je turistima bolje ne okušavati se praznicima i vikendima u toj disciplini.
Žičara mi poklonila krila i sad letim u visine, odakle je pogled naprosto fantastičan. Odlučio sam da ću se spuštati vlastitim snagama, bez poklonjenih krila, jer želim uživati u Nam-San parku. Stigao sam u podnožje Seoul-tornja i dok trčkaram okolo, pogledam ga zavjerenički tu i tamo, prosto ne vjerujući da ću se uskoro popeti u orlovo gnijezdo i nadlijetati diva Seoula. Malo mi je žao što nije noć, meni uvijek more svjetlosti oduzme dah, ali već odavno sam naučio da se mirim s turističkom realnošću, ma kakva ona bila.
Gledam katance ljubavi, simpatično zaključano roblje, koje samo njegovi gospodari mogu osloboditi odgovornosti sužanjstva. Simpatičan običaj koji je nekad neko započeo i sad ima toliko sljedbenika da katanci predstavljaju problem svojom težinom. Ja svoju ljubav neću zarobiti, naprotiv, pustiću je da leti s vrha tornja, na koji se penjem bešumnim liftom.
Orlovsko gnijezdo mi pruža sigurno utočište i perspektivu moći. Iz ove perspektive je sve pojedinačno malo i beznačajno i samo u zajedništvu ima snagu. Div Seoul je sastavio sve svoje dijelove u cjelinu i sad mi maše neustaršivo, ne dozvoljavajući da ga iko omalovaži.
Tražim rastojanje do Švedske, ali nije obilježena na tabli svjetskih rastojanja. Zar je tako mala i beznačajna, pitam se, gledajući rastojanje do susjedne Finske, da bih odmah potom shvatio da samo zajedništvo ima snagu, i da je moja lijepa domovina ustvari samo u cjelini moćna i značajna.
Uskoro sam ponovo na zemlji. Idem kroz park i uživam u lijepoj okolini zastavši samo na jednom mjestu da probam sprave za vježbanje, pitajući se nije li ovim ljudima dovoljno samo pješačenje. Zar im zaista trebaju i ovakva mjesta? Možda vole vježbati, a možda vode računa o svom zdravlju. Sudeći po količini ginsenga kojeg vidim svugdje, i kojeg konzumiraju u svemu i svačemu, a i po mirisu bijelog luka u podzemnoj željeznici, biće da vode računa o zdravlju.
Idem dalje u seoulsku noć, koja me provede kroz Hamilton, područje puno prodavnica i kafana zapadnog kalibra, jer Hamilton je bio zapadna baza i oaza u vrijeme američke sveprisutnosti u Seoulu. Ta ista seoulska noć pokrije svojim plaštom moje kretanje s ciljem bez cilja samoga i poželi mi laku noć u sitne sate kad snovi stižu sa sjevera.
Lijep pozdrav i veliki osmjeh!
