Hrana mi je još najinteresantniji dio pijačne ponude, pogotovo u novim predjelima i kulturama, gdje je potpuno različita od onog na šta sam navikao. Očito se u Koreji jede mnogo ribe, jer vidim je u svim oblicima, veličinama i pakovanjima. Inače sam došao do zaključka da je korejska hrana lijepa. Oku je ugodna u svakom trenutku, jer ima puno boje i lijepo je servirana. Nažalaost tu ponekad završava moje divljenje, jer na mnoge okuse nisam navikao i ma koliko ugodno bilo očima, čula okusa se pobune i neće ih uvijek poslušati.
Ako se nešto može nazvati tipičnom korejskom hranom, onda je to kimchi. Jede se uz apsolutno svako jelo, a okus donekle podsjeća na kiseli kupus, što kimchi ustvari i jeste, vrsta kiselog kupusa sa dodacima drugog povrća. Korejska hrana je bogata, prebogata, vrlo raznovrsna i sigurno vrlo zdrava, ali nije uvijek po mom ukusu. Čak i noodle jedem samo iz prodavnice, okus na koji sam navikao, a ne neke providne, "staklene", koje jednostavno ne želim probati. Stariji dio mog društva uredno probava nove okuse, a nisu čak ni oni uvijek oduševljeni. Mama je najveći zaljubljenik nepoznatih kuhinja, ali većina odlučuje, tako da često završimo u nekom Mc Donaldsu sa već isprobanim i provjerenim okusima.
Sve ovo pričam, jer me put do noćnog tržišnog centra "Dongdaemun marketa", kamo sam se danas zaputio, vodi preko pijace. Ne žuri mi se nigdje, jer znam da je taj šoping centar otvoren cijelu noć, a meni je upravo cilj doći tamo u noć i lutati prodavnicama sve do jutra, jer to je nešto novo u mom svijetu doživljenog. Moje prodavnice zatvaraju već u šest sati.
Stigoh do odredišta! Ovdje opet doživim Aziju sa svim njenim tipičnostima. Mnogoljudnost me ponovo uspije iznenaditi, jer se ponovo osjećam kao da sam učesnik dugo pripremanih demonstracija. Slijedeći gomilu, dospjem u carstvo robnih kuća i ustanovim da svaka od njih ima postavljenu scenu ispred samog ulaza, naravno, na način da ne ometa ulazak u potrošačko carstvo. Zabavljači spremno čekaju svojih pet minuta da se popnu na scenu i pokažu šta znaju, a kupci šetaju između šou biznisa i bogate ponude svega i svačega što se eventualno može poželjeti posjedovati. Sve je toliko ogromno da sam ja odustao od noćnog lutanja po robnim kućama već nakon prve, a ni nju nisam uspio do kraja obići. Umjesto toga odlučim se potpuno posvetiti šou biznisu i uživati u vještim plesačima, mađioničarima, pjevačima i akrobatima, jer je i ovdje ponuda azijski ogromna.
Nakon nekog vremena se uputim prema štandovima hrane što mame svojim mirisima. Teško se odlučiti šta probati ovog puta. Znam samo da to neće biti skakavci. Ma koliko se borio protiv predrasuda, kad je hrana u pitanju, nema pomoći. Hrana je čisto stvar navike i ništa više. Da sam rođen u Aziji bili bi mi sasvim obični okusi i skakavaca i zmija i pasa, ali ovako se čvrsto držim naučenog i ne mijenjam mišljenje. Ustvari nije problem moje mišljenje nego moja čula okusa, ili se pak sve odvija u našim tvrdoglavim glavama koje ne odstupaju od naučenog. Probijam se kroz masu radoznalo gledajući korejsku raznovrsnu ponudu hrane i odlučim se za neku vrstu ražnjića. Budući da je gužva na tom štandu produžim dalje računajući da ću naći istu stvar na jednom od susjednih štandova. Navikao sam da je ulična hrana lako dostupna i uglavnom ista. Ovdje to nije slučaj! Prošao sam štandova i štandova, svaki bogatiji od prethodnog, ali ražnjića nema. Dakle, korejska hrana je toliko raznovrsna da svaki štand nudi različito, zaključim vraćajući se na mjesto odakle sam krenuo. Kupio sam ražnjiće i u slast ih pojeo, ovog puta su i čula okusa uživala u nečemu novom.
Vratim se pred pozornicu u seoulsku noć šarenila još neko vrijeme, napuštajući je tek u sitni sat i ostavljajući je u rukama ljudi naviklih na vrele ljetne noći pune događaja. A ja idem dalje, ovog puta u snove, jer kretanje je uvijek bio i ostao moj cilj bez cilja samog.
Lijep pozdrav i veliki osmjeh!
