Konačno je došao dan kad sam se uputio u pravcu otočića Muui. Put me vodi preko Incheona, susjednog grada zmaja, od Seoula udaljenog nepunih sat vremena vožnje vozom, grada koji poput Odisejevih nimfi prijeti da me zadrži, ali ne dam se ja, zatvoriću oči i uši da ne čujem zlatnog zmaja koji me pokušava odmamiti od cilja. Nastavljam dalje prema moru koje će mi konačno donijeti osvježenje. Obećam sebi da ću doći u Incheon drugom prilikom.
Brodom odmičem sve dalje od opasnog zmaja i uskoro opasnosti više nema. Izlazeći iz broda zaključim da su prilazi potpuno zakrčeni. Pitam se je li ovo redovna ljetna pojava ili sam ja imao sreću da odaberem pogrešan dan, često ne znam ni koji je, jer im u vremenu kretanja zaboravim imena, što namjerno, što nenamjerno.
Danas je, eto, subota, i cijeli Seoul, a možda i cijela Koreja je sad na putu ka osvježenju na otočiću Muui. Nekako sam dospio u autobus koji prevoze putnike bez automobila i nekako uspjeh razumjeti gdje trebam izaći. Okupan znojem konačno se dočepam plaže, a pogled na Žuto more je poput muzike. Uskočim u vodu zaključivši da je dovoljno topla da me ne šokira, a opet dovoljno hladna da me osvježi. Tek tad obratim pažnju na okolinu. Lijepo je i jednostavno! Ali pažnju mi privuku mnogobrojni kupači u odjeći. Prvo sam pomislio da neko možda nije ponio kupaći kostim i da se zbog toga kupa odjeven, ali uskoro opazim da su svi odjeveni. Odmah se nameću pitanja: zašto, otkud, kako? Nemam koga pitati, dakle ostaje mi da sam dokučim odgovor. Odgovor kao i obično ne znam, ali uvijek mi ostaje mogućnost pogađanja.
Jedino logično objašnjenje sam mogao naći u konfučijanizmu i njegovim visokim moralnim zahtijevima, prenesenim, eto i u ovo vrijeme. Kako uspijevaju odoljeti poplavama reklama zapadnog svijeta koji nameće svoja modna pravila? Kako sami ne požele poskidati nepraktičnu odjeću? S druge strane najkraće moguće suknje sam vidio upravo u Seoulu, ali kad malo bolje razmislim nisam vidio niti jedan dekolte. Možda je to ovdašnje tumačenje pristojnog odijevanja. Možda su samo ženske grudi simbol seksualnosti, a noge ne. Noge uostalom svima služe za hodanje, pa zašto ih onda pokrivati? Eto, sad me opet muče pitanja bez odgovora!
Odlučio sam da uživam u vodenim igrama i da se više ništa ne pitam. Dignem pogled ka nebu, koje se već odavno prekrilo oblacima i namrgođeno pomislim da će kiša. Od svih mogućih dana vreline, ja baš ovaj odabrao za dolazak na plažu.
Još jedno kupanje i zaista, prve kapi kiše zaplesaše valcer na morskoj površini. Pogledam na plažu u potrazi za odgovorom na pitanje ostati ili otići. Mnogi ljudi se spremaju za odlazak. Jedino grupica djevojaka obučena u tamno-plave ogrtače sasvim mirno i staloženo izvodi elegantne pokrete neke od borilačkih vještina i ne misli bježati od kiše. One možda bolje znaju vremensku prognozu! Kišne kapi pojačavaju svoje dejstvo i marširaju poput vojnika po mojoj glavi. Gledam pomalo zbunjeno prema plaži koja se kao nekim čudom potpuno ispraznila. Ona grupica djevojaka vježba svoje borilačke pokrete kao da je najsunčaniji dan na svijetu, dok ja u čudu gledam kako se njihovi ogrtači i kose natapaju kišom, koja je u međuvremenu počela liti kao iz kabla. Odlučim ostati u vodi i uživati u plesnoj kiši, ali zaključim uskoro da je prilično hladno i da valja i meni bježati negdje na suho. San o suhom kutku na ostrvu Muui se nije ostvario, jer nigdje nisam našao suhi kutak. Čujem zov bungalova, ali nigdje ne vidim recepciju da unajmim jedan od njih, i opet ista jezička barijera se ispriječi podrugljivo ispred mene. Ostaje mi jedino da se pomirim s kišom i da prihvatim svoje mokro prisustvo na svojoj mokroj planeti, i da pokušam izvući najbolje iz toga. Šljapkam po lokvama ne mareći više za kišu koja me ionako natopila i tješim se da još uvijek imam suhu odjeću, koja u maminoj torbi strpljivo čeka na prestanak kiše. Danas je, dakle, vrijeme naplate za sve one vrele dane u Seoulu kad sam sanjao vodu i osvježenje. Opet sam dobio potvrdu da se snovi nikad u potpunosti ne ostavruju, bar ne onako kako mi to želimo, i još nešto naučih danas, treba biti oprezan sa vlastitim željama i snovima, jer eto mogu se i ostvariti.
Kiša je prestala nakon par sati, taman na vrijeme da mogu kročiti dalje prema svom cilju bez cilja samoga.
Lijep pozdrav i veliki osmjeh!
