Evo, opet se krećem! Ovog puta prema Orlandu. Šumarci okružuju put i kao da me pozivaju da svratim i odmorim, ali na svom zadatku osvajanja svijeta nemam vremena za sve lijepe šumarke u njemu. Idem u Kennedy Space Center. Možda jednog dana odlučim i sam biti astronaut.
Cocoa Beach se nalazi na tom putu, a pošto mi njeno ime zvuči privlačno odlučim otići na tu plažu. Plaža me dočekala sa svojim tamnim pijeskom i tek tad mi postaje jasno zašto se tako zove. Smjestim se i posmatram kupače kako se bore s pjenušavim talasima. Ja sam odlučio da se ne kupam, vjetrovito je i oblačno, a osim toga želim stići u Kennedy Space Center što prije. Ovaj dio floridske obale zovu još i Space Coast. Pitam se da li je to zbog toga što se NASA tu smjestila ili zbog toga što je jednostavno prostrana. Ja, lično, biram ovu prvu verziju, NASA verziju, dakle. Cocoa Beach je poznata plaža među surferima, možda nije havajskog kapaciteta i popularnosti, ali s obzirom da je ovdje uvijek vjetrovito, možete uživati u surfanju u bilo koje doba, a ako ste početnik koji tek želi naučiti surfati, možete i to, naravno, jer je ovdje lako nači škole surfanja.
Na plaži ne ostajem dugo i uskoro sam opet u autu, na putu ka Kennedy istraživačkom centru, jedinom mjestu u Americi odakle se šalju letjelice s posadom u svemir. Tu me dočekaju rakete koje rasplamsavaju moju maštu i odmah poželim odletjeti dalje, na neku drugu planetu, koja je možda isto tako fascinantna kao i ova moja velika, lijepa domovina. Dok tako lebdim u bestežinsko stanju, posmatram sva ta čuda moderne tehnologije i razmišljam kako me ova konstruktivna strana čovjekove prirode uvijek iznova oduševi. Naravno, postoji i ona ružna, destruktivna strana koja je možda više prisutna u ovom našem svijetu, ali danas neću o njoj razmišljati.Mislim da su radoznalost, snovi i mašta najvažnije crte koje treba njegovati kod nas, ljudi, jer upravo nas je to odvelo u svemir. Nisam stigao na vrijeme da gledam lansiranje space shuttle-a, ali šta je tu je. Idem gledati film u tri dimenzije o spuštanju na Mjesec. Gledam astronaute kako skakuću po meteorima izrovanom mjesecu i zajedno s njima obilazim ovaj Zemljin satelit koji već vijekovima raspiruje ljudsku maštu i radoznalost.
Poslije šetnje po Mjesecu poželim otići u simulator i bar tako doživjeti lansiranje space shuttle-a. Ovaj simulator je dizajnirao jedan astronaut i na taj način, vrlo realistično, dočarao lansiranje rakete koja dostiže brzinu od 28 150 km na sat. Nisam računao na to da me neće pustiti, naprosto sam premali i ne dostižem minimalnu propisanu visinu za učešće u simulaciji. Ostao sam sa sestrom čežnjivo gledajući u simulator na ekranu i mamu i tatu kako odlaze u svemir. Ne djeluje mi nešto strašno i opet se pitam zašto me nisu pustili, ali opet, šta je, tu je.
Ostaje mi da fotografišem sve i svašta, pa i dramatični zalazak sunca, koji ne samo da nas podsjeća na našu galaksiju i ogroman univerzum gdje smo mi samo jedna mala čestica, nego i na to da se Kennedy Space Center uskoro zatvara. Vrijeme je prošlo tako brzo da ja iznenađeno posmatrajući šareno nebo, poželim mu reći da još malo sačeka, još toliko toga želim vidjeti i doživjeti i bar još malo lebdjeti u bestežinskom stanju. Šareno nebo nije sačekalo i ja moram dalje ka novim destinacijama. Prije toga odem još kupiti neki suvenir da me podsjeća na ovaj lijepi dan. Odlučim se za loptu, moj mali univerzium koji svakim udarcem pretvori energiju u materiju, a tek stvorene čestice se šire i nasumce sudaraju poput pravih zvijezda i planeta. 
Igram se tako sa svojim mini-univerzumom koji je naročito zanimljiv u mraku, uostalom, baš kao i onaj pravi. Mogao bih noćima posmatrati treperenje zvijezda i maštati o tom ogromnom prostranstvu i nebrojenosti galaksija sa svojim planetama, na kojima možda u tom istom trenutku neki drugi dječaci maštaju o potpuno istim stvarima.
O svemu tome razmišljam nastavljajući put prema Orlandu, jer zapamtite, kretanje je cilj, a cilj sam po sebi to nije.
